Piše: Dragica Ščrbačić Dragovac, draga suradnica Regionalnog portala Bjelovar.live i čuvarica kulturne baštine
Još smo uvijek u godini kada NK Trnski iz Nove Rače obilježava 95 godina postojanja.
Povodom tog jubileja već sam objavljivala određene povjesnice, ali kako je račački nogomet neiscrpna tema ovom vam prigodom poklanjam zanimljive nogometne biografije najuigranijeg tandema na bjelovarskom području, a i šire (budući je spomenuti klub pod imenom NK Fenor igrao u Zagrebačkoj zoni – sjever, koja je obuhvaćala Zagorje s Krapinom, Međimurje, Podravinu, područje od Virovitice do Pakraca, zatim vrbovačko i križevačko te bjelovarsko područje).
Njihova su imena Ivan Kokot i Željko Ščrbačić.
IVAN KOKOT (Orlovac, 11. ožujka 1957. – Bjelovar, 28. srpnja 2015.)
Istražujući povijest račačkog nogometa, ovaj mi je igrač (2014.) u potpunosti otvorio srce i svoj album sjećanja pun nogometnih uspomena koje sam zapisala u knjizi ”Povijest nogometa u Novoj Rači”. Iz tog albuma izdvajam:
– Od najranijeg djetinjstva po orlovačkim livadama, dvorovima i voćnjacima, u vrijeme kad nismo ni imali prave lopte već krpenjaču, napucavali smo mi djeca loptu i igrali nogomet. U toj smo se igri isticali Željko Ščrbačić i ja, bili smo isto godište i nekako podjednako talentirani. U drugom razredu osnovne škole u Orlovcu za učitelja nam je došao Lazo Marković, veliki ljubitelj i poznavatelj te igre.
Pola nastavnih sati bili smo u razredu, a pola na igralištu, u svakoj mogućoj prilici samo nogomet pa nogomet…
Učitelj Lazo naučio nas je nogometna pravila, organizirao nam razna natjecanja i nogometne susrete, a to nam je dizalo nogometni moral.
Kad smo trebali krenuti u peti razred, osnovna škola u Orlovcu bila je ukinuta i sve učenike u školu prevozilo se autobusom u Novu Raču.
Tamo je naš učitelj Lazo ubrzo od učenika koji su 1956., 1957. i 1958. godište, organizirati, za koju mogu reći savršenu, nogometnu školsku momčad. Meni i Željku išlo je odlično.
Ta naša momčad 1972. zauzela je prvo mjesto na nogometnom školskom natjecanju bjelovarske općine, zatim smo išli na regionalno natjecanje u Čakovec gdje smo također bili prvaci i tako smo ušli u šest najboljih školskih nogometnih momčadi Republike Hrvatske i igrali na završnom natjecanju u Zagrebu, na Dinamovom stadionu.
Prvu smo utakmicu igrali s osnovnom školom iz Novog Vinodolskog i postigli neriješen rezultat 3:3 (sva tri gola zabio je Željko), ali taj nas rezultat nije vodio dalje! Već na tom natjecanju mene i Željka zapazio je trener Dinama te se zanimao za naš nastavak školovanja rekavši da su nam vrata Dinama otvorena.
Međutim, u Dinamo sam otišao poslije samo ja, gdje sam bio registriran za drugu momčad popularno zvanu mali Ajax. Naime, bio sam tada srednjoškolac pa sam igrao za juniore Dinama i za drugu momčad.
Nije mi bilo teško poslije juniorske utakmice baciti mokar dres i zaigrati odmah i za drugu momčad. Trener mi je bio Rudi Cvek i s njim sam se dobro slagao. Moja karijera u Dinamu bila je prekinuta nakon povratka iz vojske. Trenera Cveka su smijenili, a nastupile su i neke druge okolnosti, a ja baš i nisam bio uporan, veselo sam se iz vojske vratio u svoj Fenor, a ne u Dinamo – kazao je.
Ivo, često spominješ Željka Ščrbačića?
– Ma da, od djetinjstva smo bili skupa, nerazdvojni u školi, raznim igrama i u nogometu. A naša nogometna kvaliteta je došla do izražaja baš kad smo postali ozbiljni igrači. Fenomenalno smo se u igri razumjeli i doigravali. Na sredini terena smo imali poteze za pamćenje. U početku naše ozbiljne igre bili smo ”spojke”! (Željko je nosio broj 8, a Ivo 10).
Baš je na tim mjestima naša sposobnost došla potpuno do izražaja. Imali smo veliku kontrolu lopte i bili za gledatelje dopadljivi. Ja sam bio radilica i server lopti a on je drugačiji igrač, on je gol igrač! Željko je godinama bio najbolji strijelac Lige zajednice općina Bjelovar. Do danas, koliko ja znam, nitko ga nije nadmašio.
Još bi samo nešto želio reći o sucima. Imali su uvijek utjecaj na konačan rezultat kad je igrao NK Fenor, zapravo, opasno su nas kažnjavali.
Ali, mi smo svojom kvalitetom obilježili račački i bjelovarski nogomet ulaskom u Zagrebačku zonu – sjever 1976. što nikom prije nije pošlo za nogom. U to nas je vrijeme trenirao profesor Muharem Saračević.
Godine 1988. slomio sam koljeno i prestao aktivno igrati nogomet, okušao sam se u trenerskim vodama u svom matičnom klubu iz kojega sam ponikao – rekao je.
Nažalost, legendarnog i nezaboravnog račačkog i bjelovarskog igrača dobri Anđeli prerano su pozvali gore na nebo.
Naime, za vrijeme razgovora, koliko smo se god trudili sakriti suze i emocije, nismo uspijevali, ipak smo mi rođeni na istom izvoru, Ivu je već tada počela nagrizati zla bolest, kojoj se gotovo nitko ne bi mogao suprotstaviti, pa ni ovaj iznimno fizički i moralno jak nogometaš!
ŽELJKO ŠČRBAČIĆ (Orlovac, 2. siječnja 1957.)
Iz razgovora s najboljim nogometnim strijelcem Lige zajednice općina Bjelovar i NK Fenora izdvajam:
Željko, pričaj nam o svojim nogometnim počecima i vještinama dobrog strijelca koje posjeduješ?!
– Nakon što je naš učitelj Lazo Marković u račačkoj osnovnoj školi osnovao 1971./72. osnovnoškolsku malonogometnu momčad s nama je počeo kvalitetno raditi i iznad svega razvijati u nama pobjednički mentalitet, a to mu nije bilo teško jer smo gotovo svi bili nadprosječni nogometni talenti.
On je poslije postao vrlo popularan trener, ali, kako je i sam isticao, više mu se nikad ovakvi talenti kao mi, od tri spomenute generacije nisu poklopili. I što je još važno reći, svi smo bili iz račačkog područja. Ivo je pričao o našem uspjehu 1972., a ja bih još spomenuo i nevjerojatno veliki uspjeh iz 1975., juniorske momčadi Fenora, koju smo činili svi mi iz školskog sastava.
Spomenute godine uspješno smo prebrodili kvalifikacije i plasirati se u završnicu KUP-a Maršala Tita ondašnje Republike Hrvatske i to zajedno s juniorima NK Hajduka, NK Dinama i drugoligaša, jake ondašnje jugoslavenske lige, NK Karlovca kojega je trenirao priznati trener Đalma Marković. To je neponovljivo, više nikad nikome s bjelovarskog područja to nije uspjelo.
Ivo i ja smo već 1973. jednim specijalnim liječničkim pregledom iz juniorske momčadi bili prebačeni u glavnu momčad Fenora.
Ta spomenuta 1975. za mene je i osobno važna, jer sam u siječnju bio u Poreču na pripremama za selekciju juniorske reprezentacije RH.
Izazivao sam pozor, jer nitko nije znao gdje je taj Fenor i Nova Rača, svi su dolazili iz velikih nogometnih klubova.
Poslije sedamdesetih godina u Rači se igrao iznimno kvalitetan nogomet i to više od osam godina. O našem ulasku u Zagrebačku zonu- sjever 1976., u kojoj smo se zadržali tri sezone, već je sigurno puno pisano, ali ja želim naglasiti da smo se u Zoni jako dobro držali, pozicionirani oko sredine ljestvice.
Međutim, nakon reorganizacije Zone nismo imali nikakvu materijalnu pomoć kako bi mogli nastaviti natjecanje u tom visokom rangu. Svojim iskustvom slobodno mogu reći da je ondašnja Zagrebačka zona po nogometnoj kvaliteti bila u rangu današnje Druge lige RH. Poslije te reorganizacije otišli smo na kratko vrijeme iz Fenora – ja u BSK Česmu, jer sam nakon završenog faksa dobio u toj tvrtki posao, a Ivo u NK Mladost iz Ždralova.
Više nikad nisam naišao na nogometaša s kojim bi se mogao u igri nadopunjavati kao što je to bio Koki. Mi smo svoje poteze na sredini terena mogli odigravati ”na žmirečki” kao ”spojke”. Kada je Željko Krupka otišao iz Fenora morao sam ići na centarfora, ali sam se s Kokijem i dalje odlično nadopunjavao. Centarfora sam igrao i u Česmi.
Godine 1981. proglašen sam najboljim strijelcem Lige zajednice općina Bjelovar. Mislim da sam u 15 utakmica postigao 19 golova. Najbolji strijelac bio sam uzastopno pet godina.
Tih sam godina predložen i za izbor najboljeg sportaša bjelovarske općine. Ali, nisam imao nikakve šanse jer mi je u konkurenciji bio jedan rukometaš iz RK Partizan, a znamo što je bio rukomet u Bjelovaru.
Što se tiče vještina dobrog strijelca, želim istaknuti sigurnost u samoga sebe, uvijek sam miran, nikad nemam tremu, što je za dobrog strijelca jako važno.
Gotove sve golove sam postizao prije 16 metara preciznim udarcima. Svoj sam udarac tijekom godina igranja izradio tako da mi nije bilo važno s kojom nogom pucam, lijevom ili desnom.
U karijeri sam pucao više od 100 penala, a promašio sam samo tri! Znao sam na sebe primati odgovornost i rješavati utakmice dok to drugi nisu mogli! – izjavio je.
LEGENDARNI TRENER LAZO MARKOVIĆ
Njihov trener profesor Lazo Marković o ovom nogometnom tandemu je rekao:
– Ivo Kokot, za mene je najbolji igrač kojega sam trenirao u svojoj dugoj četrdesetogodišnjoj karijeri, iako sam trenirao i neke reprezentativce poput Ognjena Vukojevića itd… Koki je baš imao fizičku konstituciju nogometaša, stabilan je i eksplozivan, izvrstan tehničar, imao je dobar pregled igre i dobro je servirao lopte!
A Željko nije radilica kao Ivo, ali je bio poseban igrač. Na momente, oni koji ga ne poznaju bi mislili kako nije u igri, ali kad on primi loptu, bljesne i gol pada sigurno. Bio je igrač koji je mogao na sebe primiti odgovornost i riješiti utakmicu svojim udarcima, a takvi su momčadima itekako potrebni! – kazao je Marković.
Najuigraniji nogometni tandem bjelovarskog područja uspio se nekoliko dana prije tragičnog 28. srpnja 2015. godine, prema riječima Željka Ščrbačića, oprostiti zauvijek!
