Piše: Ivan Karačony
Rijetko se čovjeku neki bend toliko uvuče pod kožu da mu za dugo vremena njihova glazba ostane pri vrhu omiljene playliste. Svojevremeno, meni se to dogodilo s Nirvanom, bendom koji me u eri grungea glazbeno odredio te ujedno utjecao na moj način razmišljanja.
Naravno, ne u smislu depresije i razmišljanja o suicidu (sjetimo se pokojnog Kurta), već na pozitivan način u smislu da je glazba Nirvane, a potom Chainsa, Pearl Jama i Soundgardena, mladim osobama otvorila nove vidike, pozivala ih na svojevrsni bunt protiv establišmenta, pružila im motivaciju da se odvaže, izađu iz sjene, učine iskorak i probaju nešto učiniti sa svojim životima. Pa makar to značilo ”samo” zgrabiti gitaru i primiti se svirke. Danas, kada gledam na grunge pokret, siguran sam da ne bih volio biti dijete ni jednog drugog pokreta, ma kako god se on zvao.
Svestrani i genijalni
Na taj prekrasni duh grungea ovih je dana podsjetio jedan mladi bjelovarski bend – FrogCity. Prva stvar koju sam čuo putem Youtube kanala bila je njihova obrada Nirvanine uspješnice ”Heart–Shaped Box” koja me gotovo oborila s nogu. Premda su dečki pjesmu snimili u sobičku, s opremom koja je miljama daleko od profesionalnih studija, krajnji produkt zvuči itekako svjetski.
Hipnotiziran učinkom viole Luke Iverca, svestranog glazbenika koji je legendarnoj pjesmi dao jednu novu dimenziju, uslijedilo je slušanje ”OBE”, čistog rock–sevdaha koji nikoga ne može, i ne smije, ostaviti ravnodušnim. U također autorskoj pjesmi bjelovarskog benda ”This World”, do izražaja dolazi sva raskoš i moć glasa Marka Damjanovića, simpatičnog pjevača i gitariste. Zapravo sva ekipa u FrogCityu izuzetno je mlada i nitko u bendu nema više od 27 godina. Unutra je i Antonio Ivančević, back vokal koji ujedno suvereno barata basom gitarom te fantastični Dino Ivančić, potentni bubnjar kojem ništa nije sveto kada treba probiti granice tog instrumenta.
Sav potencijal mladog benda
Dečki do sada imaju 15–ak autorskih pjesama, a u ranim pjesmama može se prepoznati upravo utjecaj grungea, što dečki i sami priznaju. No, do sada su se dobrano domaknuli od tog stila, što je zapravo dokaz da ne robuju određenom žanru.
Tu je i ”Svemir tuge” i ”Ne kuni me majko”, pjesme s tekstovima na hrvatskom jeziku, a svojevrsni vrhunac benda je ”Disorder”, pjesma koju su dečki snimili u akustičnoj verziji, a može se, između ostalog, naći na njihovom Facebook profilu. Sasvim je sigurno kako je pjesma ”Disorder” jedna od boljih pjesama koju su dečki do sada skladali i odlično ilustrira potencijal ovog mladog benda.
Bjelovarska glazbena scena nekoć je daleko više obilovala bendovima na čiju svirku je utjecala rock glazba. Današnje bendove na, recimo to tako, bjelovarskoj rock sceni, mogli bismo nabrojati na prste jedne ruke. Uz bok FrogCityju su Zayn i Petar Punk, bendovi koji su danas perjanice nečega što bi moglo predstavljati alternativu narodnjacima i zabavnoj glazbi. Zvali se oni rock, grunge, metal ili punk bend, potpuno je nebitno. U manjini su i svi su na istoj strani.
Koketiraju s raznim glazbenim pravcima
No, kako sam spomenuo, FrogCity se uspio odmaknuti od grungea ili čistog rocka. Dečki koketiraju s raznim pravcima glazbe, a konačni rezultat zvuči jako, jako dobro. Bend čini Marko (vodeći vokal, gitara), Dino (bubnjevi), Antonio (vokal i bass gitara) i Luka (vokal, viola, harmonika, klavir i tko zna što sve još ne). S dečkima sam proveo jedno dopodne. Dečki ne samo da su odlični glazbenici, već su i genijalni mladići s kojima je bio užitak družiti se i razgovarati o glazbi, a dotaknuli smo se i ostalih tema.
TKO JE ILI ŠTO JE FROG CITY?
Antonio: To samo naš četvero. Postojimo skoro dvije godine. Žanr? Uf… pa FrogCity, ha, ha, ha. Sve je dosta šaroliko. Imamo akustike, ali naš neki smjer je, recimo to tako, grunge, odnosno post grunge.
Luka: Sve je u principu počelo od toga da su dečki imali ideju svirati grunge pa se to mojim dolaskom ipak nekako smekšalo. Ipak je moja viola na to imala velikog utjecaja.
Marko: Antonio i ja smo vokali, a glasom zna uskočiti i Luka. Mesni su osobno jako dragi Chainsi i Nirvana. Tragom muzike tih bendova počela je i naša priča. Malo graničimo i s metalom.
Antonio: Osobno sam počeo Metallicom, potom sam svirao thrash metal, ali mi je ta glazba ubrzo postala jednolična. Počeo sam slušati bedove poput Rusha, Dream Theater, System of a Down i, naravno, sevdah. To je zbilja muzika za dušu. Rockeri nas ne smatraju rockerima, a metalci nas ne smatraju metalcima.
TKO PIŠE PJESME? KAKO UOPĆE IZGLEDAJU PROBE?
Marko: Krenemo malo po malo, stvorimo neku stvar, a riječi potom dođu same po sebi. Jednostavno se nametnu prema glazbi i ubrzo imamo pjesmu koju potom dorađujemo. Pjesme pišemo svi, osim Luke.
Luka: U pisanju pjesama se nisam našao. Ima tko je zadužen za taj posao. Ha, ha, ha… Ja obično skladam pjesme, a na probama imamo situacija gdje Marko ili Antonio dođu s nekim rifom, isprobaju ga, a onda se ja priključim s violom. Dino ubaci ritam na bubnju kontra moje ideje i odemo u nepoznatom pravcu. No, na koncu sve ispadne super. Jednom sam na probi slučajno ubacio neki etno elemenat. Dečkima se to svidjelo pa smo sve češće kretali u tom smjeru. Danas imamo podosta istočnjačkog melosa u glazbi koju stvaramo.
ŠTO DUGOROČNO OČEKUJETE OD SVIRKE?
Marko: Meni je cilj samo svirati pred publikom. Slava mi uopće nije važna.
Antonio: Meni je cijelo ovo vrijeme žao što Marko i Luka već nisu postali profesionalci jer su izvrsni glazbenici. Nisu slavni koliko bi trebali biti, a meni je želja da to postanu jer ću onda i ja postati slavan. Ha, ha, ha.
Luka: Dosta radim u orkestru HRT- a. Ondje imama svakakve ekipe. Od onih koji dođu pjevati i koji su u središtu pozornosti pa sve do onih koji su uvijek u sjeni, kao što je gitarist, basista, bubnjar, back vokali. I jedni i drugi jako lijepo žive od svog posla. Mislim da ću se radije držati ove druge strane. Na kraju, ovo što radimo nam je super. Osobno nemam nekih očekivanja. Samo guštamo, a ako se dogodi neka slava, super.
VLASTITI CD?
Antonio: Trenutno smo u pregovorima s jednom izdavačkom kućom, ali ne i sa studiom jer za to treba para, a mi ih nemamo.
Marko: Do sada smo uspjeli snimili pet stvari koje dosta dobro zvuče, ali su iapk demo. Pjesme bi trebalo dotjerati u studiju. Do sada smo najviše ”gurali” Svemir tuge” i ”This world”. Meni su te pjesme okej.
Antonio: Po mišljenju izdavača s kojim smo razgovarali, ispada da nam je najbolja pjesma do sada ”Disorder”.
Luka: Očito imam svatko svoje mišljenje o pjesmama, ha, ha, ha. Meni se više sviđaju neke druge naše stvari, ali dobro.
KONCERTI, NASTUPI?
Antonio: Do sada smo imali prilike svirati na nekoliko mjesta, a izdvojio bih Sax i Hard Place u Zagrebu, a posebno mjesto u srcu ima koncert koji smo održali u birtiji Zagreb. Očekivali smo pet ljudi, a na kraju ih je došlo 100. Trenutno ganjamo festivale. Šaljemo snimke pa što bude…
Marko: Da, koncert u birtiji Zagreb je prošao fantastično.
Luka: Atmosfera je bila bomba. Nismo dobili ni jednu negativnu kritiku.
BJELOVARSKA PUBLIKA ILI GDJE JE NESTAO ROCK?
Luka: Čini se kako je nekada u gradu bilo puno više publike koja je slušala rock ili nešto u tom smjeru. Danas će dečki uzeti curu za ruku, odvesti je u Alcatraz i dolje je zbarit uz Jelenu Rozgu ili neki narodnjak. Mi smo malo mjesto.
Antonio: A, što ćeš, to je tako. Premala smo sredina za neku koncentraciju publike koja bi slušala rock.
Marko: Čini mi se da mlade više ne zanima više uzeti instrument u ruke i svirati. Očito im je danas fora nešto posve drugo.
P.S. U slučaju da se pitate zašto u razgovoru nema bubnjara Dine, razlog je što je malo kasnio na sastanak. No, dajemo obećanje da je idući intervju samo njegov…
Comments are closed.