Piše: Željka Barlović Ferenčak
Polako ali sigurno ulazim u 45. godinu radnog staža. Da, 45. godinu! U zadnje vrijeme se često prisjetim ove činjenice i sve ne mogu vjerovati ovim brojkama, ali stvarnost je neumoljiva. Padaju mi na pamet mnogi događaji, lijepi i manje lijepi. Na sreću, lijepih je bilo puno više…
Počeci u mojoj Županji, kratko, a od svibnja 1979. godine stalno sam u ovom našem lijepom gradu Bjelovaru. Mijenjale su se ustrojbene jedinice i ustanove, od OUR-a u Medicinskom centru ”Dr. Emilija Holik”, pa ZU Ljekarna Bjelovar i na kraju ZU Farmacia u sklopu velike Atlantic grupe.
Radila sam i u bolničkoj ljekarni, bila godinama stručni suradnik u Medicinskoj školi Bjelovar, ali najviše, najduže provedoh u javnom ljekarništvu.
Pomalo tajanstvena
Ne mislim vas opterećivati nekakvom svojom biografijom. Želja mi je malo približiti ovu moju ljekarničku struku koja je oduvijek pomalo tajanstvena, ali jednako tako i neopravdano marginalizirana.
Svatko od nas koji je farmaciju izabrao kao svoj životni poziv, bio je svjestan da iznimno teškim studijem, koji nije bilo lako upisati niti završiti. Dio nas je izabrao ljekarništvo, dio je izabrao laboratorijski rad u istraživanjima i proizvodnji lijekova, dio se pronašao u njihovoj distribuciji ili u nekim drugim poslovima gdje je ovaj profil stručnjaka neophodan.
Neostvarena želja
Otkad je svijeta i vijeka, uvijek se nastojalo lijekovima poboljšati zdravlje te tako produljiti životni vijek. Kako li se spravljaju te čarobne tablete, šarene kapsule, otopine živopisnih boja i okusa, masti, injekcije koje nitko ne voli? Povijest farmacije je duga i zanimljiva, a mladom čovjeku koji se odlučuje za neki svoj životni smjer dovoljno intrigantna.
Takva mlada i nadobudna, vidjela sam se upravo u nekom istraživačkom laboratoriju, no život je odlučio drugačije. Danas, s ovim životnim i radnim iskustvom, mogu reći da mi nije žao.
Jedini posao koji bih sada izabrala da sam bila u prilici, osim ljekarničkog, bio bi biti članom nekog orkestra.
Što znači biti ljekarnik?
Biti ljekarnik znači prije svega raditi s puno ljudi, s puno različitih ljudi. U tom i takvom kontaktu treba biti pažljiv, treba znati poslušati čovjeka, treba procijeniti, savjetovati, iskontrolirati , komunicirati s doktorima , medicinskim sestrama i tehničarima te drugim zdravstvenim radnicima…, treba puno toga znati.
Koliko god se danas manje lijekovi izrađivali u samoj ljekarni, ipak i dan danas radi se dosta toga. Bolesne male bebe i djeca trebaju lijekove kojih nema u dozama prilagođenim njihovom uzrastu i kilaži, moraju se izraditi u ljekarnama. Najveće ljekarničke ustanove imaju svoje galenske laboratorije koji izrađuju niz lijekova od kojih se dobar dio nalazi i na listama lijekova HZZO-a.
Visoko obrazovani trgovci
Ono što je meni najljepše u ovom mom zanimanju jest povratak pacijenta i jedno povjerenje koje osjetiš. Pomoći čovjeku savjetom ili nečim iz opisa našeg posla, veliko je zadovoljstvo. Lijepe riječi, malo osmijeha s jedne i druge strane, trenuci su koje pamtimo.
Često se može čuti kako smo mi visoko obrazovani trgovci. Uopće nemam problem s tim.
Prvo, trgovci rade nimalo lagan posao te također, ako žele biti uspješni, moraju se itekako potruditi. Tako je uostalom baš sa svakim pozivom. Drugo, zdravstveni sustav u kojem radimo, nedovoljno valorizira upravo ljekarnički rad. Kažu, vi živite od dodataka prehrane, kozmetike i sličnih stvari koje ljudi kupuju kod vas.
Usluga izdavanja i izrade lijekova tako je mala da je malo ljekarni koji bi se samo iz toga financijski pokrile. Naravno, kadrovski normativi te sama oprema i razni drugi propisi, visoki su i iziskuju prilično sredstava za ispoštovati ih. Tako je godinama, nema pomaka. Ovdje nisam spomenula već poznata dugovanja u plaćanju već izdanih lijekova.
A mene nije bilo…
Žao mi je što ljekarnici ne mogu živjeti samo od onog za što su se školovali. Ostavljam svojim mlađim kolegama da se za to izbore. U vrijeme opće nestašice zdravstvenih radnika, itekako bi se na bolji način moglo iskoristiti to naše zdravstveno obrazovanje, no za to treba temeljita i prava zdravstvena reforma, a za nju pak treba politička volja i odluka.
Kad gledam unatrag, odradila sam pusta dežurstva, neka su bila duža od 48 sati. Znala sam, birajući ovaj poziv, da je i to uključeno. Ipak, najteže mi je bilo kad sam znala da su me djeca u tim nekim posebnim trenucima trebala, a mene nije bilo.
Štos je u maminom pekmezu
Ipak, unatoč svemu, volim ovaj svoj poziv, volim sve one bake koje možda ne čuju najbolje, ne razumiju baš sve što im se kaže. Volim sve ljude koji pronalaze način našaliti se, a nose se sa svojim ne baš malim mukama i teškoćama. Kako se ne osjećati dobro kad je neki dan jedan mali mudrac od otprilike 5 godina rekao da njemu nikakav sirup ne pomaže, nego je štos u finom maminom pekmezu!
Bilo mi je lijepo raditi i u bivšem kolektivu, jednako kao i sada, osmu godinu već, u novom.
Dobrom dijelu svojih kolegica i kolega bila sam što nastavnik u srednjoj školi, što mentor za vrijeme pripravničkog staža pa eto, malo sam ‘’zaradila’’ tog uvažavanja.
Kad imaš sreće raditi u dobrom radnom okruženju, kada te taj tvoj posao još uvijek veseli, iako radila i 45. godinu. Vidimo se!
