Piše: Ivan Karačony (ivankaracony@gmail.com)/Foto: Antonija Putić
Na padinama pitome, uvijek tajanstvene Bilogore, stoji jedna stara kuća — tiha, obrasla bršljanom, okružena šaptom vjetra i uspomenama koje nikad nisu prestale živjeti.
Njezina drvena vrata više ne škripe, jer ih nitko ne otvara, a prozori, nekad prepuni dječjih lica i smijeha, sada gledaju u daljinu bez riječi.
Ipak, u toj tišini, ako zastaneš i poslušaš, možda ćeš čuti šapat prošlosti…
Fotografiju tog zaboravljenog doma, smještenog u mjestu Velika Pisanica, podno zelenih obronaka Bilogore, objavila je hrvatska producentica, spisateljica i redateljica Antonija Putić.
Njezine riječi, ispisane uz sliku, bude uspomene koje mnogi nose duboko u sebi.
– Na Bilogori stoje stare kuće, one koje pamte smijeh djece, miris kruha iz krušne peći i priče ispričane pod šljivom, u dvorištu. Danas šute, obrasle travom i bršljanom, kao da čekaju. Možda čekaju povratak svojih ljudi, možda samo da netko stane i pogleda ih još jednom – napisala je.
Objava se pojavila u Facebook grupi ”Boje Bilogore”, prostoru gdje Antonija već godinama dijeli fragmente bilogorske ljepote, kulture i zaboravljenih priča.
Napuštena imanja, zarasle staze i tišina praznih dvorišta česti su motivi njezinih objava — ne da bi tugovala za onim što je prošlo, već da bi ga sačuvala.
Za one koji su otišli i one koji će se možda jednog dana vratiti.
U svakoj staroj kući Antonija vidi srce — srce koje još uvijek kuca, tiho, nenametljivo, ali snažno. I upravo tim srcima, kroz fotografiju i riječ, vraća dah. (ika)
