S vremena na vrijeme pojavljuju se komentari kako je plaćanje općekorisnih funkcija šuma (OKFŠ) apsurdno, nepotrebno opterećuje gospodarstvo, služi financiranju korumpiranih institucija i tako dalje. Najkonkretnija akcija protiv plaćanja tih funkcija direktno odgovornih za naš život na ovom planetu poduzela je Tankerska plovidba s ne baš potpuno besmislenom argumentacijom. Ali ipak smatram da nije ispravna.
Ako zanemarimo OKFŠ od ublažavanja poplava, preko stabiliziranja klizišta i erozije tla, pa do ubiranja šumskih plodova, ostaje nam vjerojatno najvažnija–proizvodnja kisika popraćeno skladištenjem ugljika. Za usporedbu, za pitku vodu koja nam potpuno besplatno pada s neba, prije upotrebe nastaju troškovi osiguravanja njene biokemijske ispravnosti i omogućavanja sigurnog i učinkovitog transporta do potrošača. I to je nešto što svi njeni potrošači bez izuzetaka spremno plaćaju. Kisik nam se isto tako savršeno besplatno „stvara iz ničega“, iako su njegovi izvori identificirani prije više desetljeća: šume i morski plankton pogonjeni sunčevom energijom koji tu zaslugu međusobno podjednako dijele.
Planktonom apsolutno nitko na svijetu ne gospodari, ne bine se o njegovom obnavljanjem i održavanjem tako da ne postoji naknada za općekorisne funkcije planktona. S druge strane neću trošiti riječi na ono što čovječanstvo čini ovom temelju planetarnog hranidbenog lanca čija se populacija gotovo prepolovila, a time su pripadajuće „usluge“ globalno pale
gotovo za četvrtinu. S druge strane, zbog nepoznavanja jezika ne mogu provjeriti, ali prilično sam siguran da se u Brazilu, Indoneziji i mnogim drugim zemljama ne plaćaju OKFŠ, jer zašto bi to plaćale kad desetljećima pale i žare po svojim (pra)šumama kako bi stvorili prostor za proizvodnju soje i palminog ulja namijenjenog uglavnom EU tržištima.
Ka kraju, tko pita koje i čije šume će nadoknaditi razliku u proizvodnji i potrošnji planetarnog kisika uzrokovan poslovanjem Tankerske plovidbe ili bilo kojeg drugog masovnog potrošača fosilnih goriva? Ako to ”odrađuju” preživjele šume u Hrvatskoj, onda tu biološku infrastrukturu treba njegovati, obnavljati, povećavati. Što naravno košta, ali izdvajanje od 0,0265% iz ostvarenoh prihoda sasvim sigurno niti jedno poduzeće nije otjeralo u stečaj. Znamo što je. O transparentnosti i namjenskom načinu trošenja tih milijunskih iznosa uvijek se može razgovarati.
Pored toga, od nedavno je usvojen zakon kojim je od plaćanja te
naknade oslobođeno 90 posto nekadašnjih obveznika, pa nema govora da OKFŠ koče gospodarski razvoj i poduzetničku atmosferu u Hrvatskoj.
Treba li očajavati ili ne može nam dati nedavno istraživanje NASA-e, koja je ustanovila da su Indija i Kina svjetske predvodnice u
pošumljavanju. Bez obzira jesu li i svjetske predvodnice u zagađivanju koje generiraju njihova super-rastuća gospodarstva, očito je da tamošnje vlade predviđaju kako će im štete od klimatskih promjena pomrsiti brojne ekonomske računice, pa ubrzano obnavljaju ekološku infrastrukturu barem u tom segmentu. Znači–može se.
Što opet priču vraća u naše dvorište, jer zašto bi građani Hrvatske plaćali teret globalnog onečišćenja kada je Hrvatski udio gotovo zanemariv unutar okvira od približno 10–postotnom udjelu EU–a? U redu, ali s obzirom da će Jadran po zakonu spojnih posuda
zajedno sa svojim stanovnicima i sveukupnim gospodarstvom neizbježno biti zahvaćen ozbiljnim poremećajima, što naša vlast čeka s međunarodnim inicijativama i pritiscima? Ako ne samostalno, onda stvaranjem političko–gospodarskih saveza na nivou Jadrana, Mediterana,
EU, UN, štogod?
Što me podsjeća, na izborima za EU birajte predstavnike koji će se biti sposobni zauzeti i izboriti za Hrvatske interese upravo na međunarodnom nivou. Ili barem glasajte za pripadnike onih grupacija u EU parlamentu koje već desetljećima kreiraju i ”guraju” politike dugoročne održivosti, čiju smo pravnu stečevinu objeručke ne tako davno prihvatili. Nadajmo se da ju nećemo jednako brzo i ispustiti.
