Piše: Željka Barlović Ferenčak
Napisat ću nekoliko riječi o svom školskom kolegi, neuobičajenom, neponovljivom i nezamjenljivom Šimi Dominkoviću. Naravno, Šima ima i u drugim sredinama, ali baš kao i ovaj moj, nisu glasni, nisu nametljivi, možda ni snalažljivi( no to njima nije primarno). Jednostavno, moraš ih nanjušiti, otkriti, neke malo i potaknuti, a onda se dogodi magija.
Proveli smo četiri gimnazijske godine u istom razredu.
Znala sam da je iznimno pristojan, ugodan, pametan, pomalo povučen… ali sve ono što je, osim onog školskog, čučalo u njemu, tada nisam pojmila.
Iz Županje smo otišli studirati, a dalje svatko svojim profesionalnim i životnim putovima. Po završetku studija, Šimo se vratio svojoj Slavoniji, odradio svoj radni vijek u Šumariji Vinkovci i sad NE miruje, kao što je to uvijek i bio slučaj.
Uživo se srećemo na obljetnicama mature gdje već dugo nema drugih sviraca za zabavu, Šimo je dovoljan.
Rasadnik talenata
Šimo je dijete iz Štitara, malog, a tako velikog sela blizu Županje. To što si iz Štitara, to što imaš veliku i povezanu obitelj, što imaš uzore i podršku, talent i upornost, formula je kako postati vrstan tamburaš, uz to pjesnik, autor mnogobrojnih pjesama, koautora filma i foto monografije…
Štitar je rasadnik izvrsnih tamburaša, no prvi svirci bili su Romi gudači, pravi virtuozi žičanih instrumenata. Kasnije se počinje svirati tamburica, a onda na scenu stupaju Zlatni dukati, u čijem je sastavu svirao Šimo, sve ostalo je povijest…
Šimo je i stručni suradnik dokumentarnog filma ”Neprežaljeni”, scenaristice naše Bjelovarčanke Marijane Kranjec.
Film je 2016. nagrađen nagradom HND za TV novinarstvo. Film je posvećen Romima toga kraja, žrtvama holokausta i sjećanje je to na ”nekadašnje susjede, glazbenike, prijatelje iz djetinjstva, zvukove, slike i predmete” koje su ostavili za sobom te ružne i tužne 1942. Ovom dokumentarnom filmu inspiracija je bio film Štitarski Romi, autora Šime Dominkovića i Antuna Smajića.
Nije mi cilj nabrajati dostignuća ovog posebnog čovjeka, a vjerujte, jako ih je puno, od ”Zlatnih dukata”, osnivanja TS ”Dike”, organizacije sad već 21 Memorijala Hrvoja Majića, preko 60 autorskih tamburaških pjesama, mnogobrojnih nastupa s najpoznatijim tamburašima i pjevačima, nagradama… ne znam sve, niti blizu.
S puno ljubavi
Pitam se zapravo kako takvi ljudi prođu nekako ispod radara, makar, kad je riječ o tamburaškoj glazbi, o Šimi se itekako zna. Vjerojatno nisu dovoljno glasni, probojni, nemaju mašineriju iza sebe, nisu incidentni. Ipak, sigurna sam, njima ta pozornost javnosti nije presudna. To što rade, rade s puno ljubavi i bez ikakvih kalkulacija. Čuvaju svoju tradiciju jer su ih tome naučili njihovi stariji. Danas to prenose svojoj djeci i svoj djeci koja to vole i žele učiti.
Šimo, naravno, danas odgaja mlade tamburaše, nastupe je prepustio mlađima. On je, ima tome godina, i suosnivač Hrvatskog planinarskog(!) društva „Tikvica“ Županja.
Uvjerena sam da nema vremena slušati i proučavati katastrofične vijesti jer je svjestan da je svaki dan zaslužio biti proživljen na bolji način… eto to je Šimo ukratko!
Priču o Šimi završit ću jednom njegovom pjesmom o dvije muhe koju s vremena na vrijeme pročitam i koja sama za sebe puno govori o autoru:
”Dvije su muhe u mlijeko pale. Na udes svoj, priča kaže, nisu jednako gledale.
Jedna si spasa vidjela nije. Kukala, kukala, ništa činila, u mlijeku se utopila!
Druga nije kukala! Krilima je mahala, putar izbila, krila osušila, odletjela!
Ovo mi mama pričati znala. Ptića svoga je za let spremala!”
