Piše: Goran Matejak
Postoje ljudi u našem životu koji nikada ne nose titule koje im dajemo u srcu, a ipak ih tamo zauvijek upišemo.
Takav je bio Damir – susjed, prijatelj, kum koji to nikada nije bio, a opet više od toga.
Bio je stariji od nas, klinaca okupljenih ispod koša, ali nikada nije glumio autoritet.
Bio je samo on – s osmijehom, s riječju, s onim pogledom koji je govorio da smo svi isti kad nas spoji lopta, glazba i život.
Njegov prozor i njegova vrata uvijek su bili blizu, ali još bliža bila je njegova duša.
Zajedno smo odrasli, iako ne u isto vrijeme.
On je već imao svoje godine i svoje brige, a mi tek otkrivali svijet, ali ispod koša te su razlike nestajale. Bio je naš čuvar, naš suigrač i naš navijač.
Viđali smo se svaki dan na ulici. Nekad bi to bila samo minuta, kratki pozdrav i smiješak, nekad 10 minuta razgovora o sitnicama, a nekad i čitav sat proveden u priči o svemu i ničemu.
I svaki taj susret bio je vrijedan – jer nije važno koliko traje, nego što ostane poslije. A poslije je uvijek ostajao osjećaj da smo se stvarno sreli, da smo podijelili trenutak života.
Nije tražio titule, ni kumstva, ni priznanja. A dobio je sve to, jer mu ih mi dajemo danas, u riječima, u sjećanjima. Bio je naš čovjek, naš stariji brat, naš neformalni kum.
Jučer sam, kao i svaki dan, izašao na ulicu. Sunce je grijalo asfalt, mačka je prešla cestu, netko je zalijevao vrt. Sve je bilo isto. Samo njega nije bilo. Nema ga na nogostupu, nema cigarete među prstima, nema glasa koji kaže; ”Di si, stari?”. U tom odsustvu bilo je sve.
A još prije samo nekoliko dana sreli smo se, baš kao uvijek. Smijali smo se, pričali, razmijenili one naše sitne riječi koje znače više od velikih govora.
Nisam ni slutio da će taj susret biti posljednji. Danas mi odzvanja stih benda koji je toliko volio;
”Došao sam da ti kažem da odlazim.”
Otišao je, ali kad god zasvira Bijelo dugme, kad god se ispod koša skupi ekipa, kad god se nasmijemo bez razloga – on će biti tu. Jer nije svatko tko ode zapravo nestao. Neki ljudi ostaju u nama, u melodijama koje nas prate, u mirisima večeri kad se svjetla gase, a sjećanja pale.
Damire neka ti je laka zemlja, a nama ostaje zadatak da te ne zaboravimo.
