Danas je Europski dan borbe depresije, bolesti koja se u javnosti nerijetko podcjenjuje i od koje ljudi okreću glavu. Bjelovaračnka Marina Petras je na taj problem odlučila upozoriti večeras otvorenom izložbom vlastitih radova pod nazivom Autoetnografija depresije: Crtice. Postavljena je u posve neobičnom ambijentu, derutnim izlozima zgrade u Nazorovoj ulici, a prostor je ustupio Grad Bjelovar.
-Nije nikakva sramota biti bolestan i imati depresiju, no oni koji su bolesni iz raznih razloga to skrivaju. Dijagnoza donosi određenu stigmu u društvu u što sam se i sama uvjerila pa ovom izložbom želim pokazati da to ne treba tako biti- kaže Marina Petras koja se dvije godine bori i liječi od depresije. Razloge za postavljanje izložbe potanko je objasnila u uvodnom tekstu. (dv)
Autoetnografija depresije: Crtice.
Tema mentalnog zdravlja, odnosno bolesti nije često zastupljena u vizualnoj umjetnosti, barem ne direktno. Najpoznatije iznimke su zasigurno „Krik“, Edvarda Muncha i Van Goghov „Autoportret s odsječenim uhom“. Dakle, prikazi psihičkih oboljenja nisu česta tema premda neki klasici moderne umjetnosti upravo to uzimaju za svoju temu. Također, cijeli jedan pravac u povijesti umjetnosti poznat kao art brut zasniva se na ideji umjetničkog izražavanja psihički oboljelih osoba. Stoga, legitimitet tematiziranja psihičke bolesti kroz likovno stvaralaštvo psihički bolesnih osoba zaista nije potrebno dodatno opravdavati.
U izloženim radovima bavim se vlastitim mentalnim stanjima koje proživljavam kao osoba koja je obolila od kliničke depresije. Kao što postoje različita psihička oboljenja, tako se i psihička stanja oboljelih manifestiraju drugačije od osobe do osobe. Radovi su stoga osobni u smislu da ne progovaraju u ime svake osobe oboljele od depresije. Svaka depresija je individualna pa je stoga i bilo kakva generalizacija nemoguća i doslovno besmislena. Nemoguće je prikazati tuđu proživljenu depresiju.Izložba prikazuje osamnaest printeva različitih dimenzija, uključujući dva triptiha i jedan diptih. U pogledu umjetničkih kanona radovi se mogu svrstati u art brut, estetiku ružnog i anti-art.
Radovi su izvorno nastali kao fotografije u periodu od srpnja 2018. do kolovoza 2019. kada je liječenje već započelo. Dakle periodu upoznavanja s bolešću ili najintenzivnijeg proživljavanja simptoma. Ispočetka su imali svrhu komuniciranja na društvenim mrežama, te su neki od njih i objavljeni kao takvi. Neki su već kao fotografije obrađivani najjednostavnijim alatima, odnosno aplikacijama za obradu fotografija. No iz praktičnih razloga vezanih uz prostor izlaganja preuređeni su u printeve. Nekim od radova pridodan je tekst, koji originalne fotografije nisu sadržavale. Tekst je, zapravo, naslov rada koji je uklopljen u sam rad. Razlog ovakvog prikaza jest poigravanje sa suvremenom kulturom komunikacije: tzv. memovima i klasičnim komuniciranjem koje se odvija između promatrača i izlagača, a koje pretpostavlja zasebno navedene nazive rada ispod samog rada.
Činjenica da su originalni radovi objavljeni u jednom izlagačkom prostoru (društvenoj mreži) dok se sada prikazuju u sasvim drugom ne čini veliku razliku. Dapače u oba slučaja postoji fizička distanca ili barijera između odašiljatelja i primatelja poruke. U prvom slučaju je to ekran monitora a u drugom staklo izloga, tj. izlog. Odluka da radovi budu postavljeni u izlogu proizlazi iz ideje repeticije spomenute barijere, ali i repeticije barijere koja se nerijetko uspostavlja između osoba sa psihijatrijskom dijagnozom te šire i uže okoline u kojoj borave. Staklo izloga stoga predstavlja nevidljivu barijeru koja je istovremeno simbolička i stvarna. Ali također čini i da barijera postane vidljiva. Postav samih radova ne prati vremensku liniju njihovog nastanka, nego su radovi grupirani s obzirom na motive i na temelju ideje da postav predstavlja jednu zaokruženu cjelinu. Najjednostavnije rečeno radovi prikazuju svakodnevicu osobe s psihijatrijskom dijagnozom depresije: ponajviše njen unutarnji svijet doma i mentalni svijet, te u manjoj mjeri vanjski svijet grada u kojemu boravi. Ovakav odnos je posve prirodan jer osoba većinu vremena provodi doma.
Odabir izlagačkog prostora – bivša dječja knjižnica i igraonica – svojim derutnim izgledom konceptualno odgovara temi izložbe – mentalni rasap. Također, odabir izlagačkog prostora proizlazi i iz socijalne komponente rada – svjesti da se ljudi susreću sa raznim vrstama umjetnosti ovisno o svom socijalnom statusu, obrazovanju, materijalnim prilikama koje immogućavaju ili onemogućavaju da pohode izložbe, koncerte, itd. Stoga odabir prostora i postav kao takav proizlaze iz svjesne namjere za socijalnom inkluzijom što raznovrsnije publike.
Marina Petras
