-Jednostavno nisam više mogla trpjeti fizičko i psihičko maltretiranje. Nisam to više mogla izdržati. U jednom trenutku sam ”pukla”, napustila sam partnera, uzela djecu sa sobom, i sklonila se kod svojih roditelja. Kod njih sam provela cijelu prošlu godinu, da bi se početkom ove godine dogodilo nešto prestrašno. Partner me prisilno zatočio u svojoj kući i ondje držao punih sedam dana. Nekako sam uspjela pobjeći. Vjerujte mi, ni sama još uvijek ne znam kako. To je jedna epizoda u mom životu koju želim što prije zaboraviti–dušu nam je otvorila 28–godišnja majka čiji je život njen bivši partner pretvorio u pakao.
Skriva se zajedno s troje djece
Nesretna žena u bijegu pred nasilnikom je skrivena u Sigurnoj kući u Bjelovaru u kojoj zajedno s djecom boravi već punih sedam mjeseci. Sklonište je to i jedini takav objekt u Bjelovarsko–bilogorskoj županiji, ali i šire, koji pruža utočište ženama žrtvama obiteljskog nasilja.
Premda joj nije bilo nimalo lako, mlada majka je sa svojim nimalo ugodnim životnim iskustvom željela upoznati širu javnost putem Regionalnog portala Bjelovar.live, a sve zbog jednog jedinog i najvažnijeg razloga–da se nasilje nad ženama i djecom više nikada ne ponovi.
Inicijativa bivše gradonačelnice
Ta 28–godišnja žrtva obiteljskog nasilja imala je hrabrosti ali i sreće da uspije pobjeći od svog nasilnika. Njeno svjedočanstvo tek je jedno u nizu sličnih svjedočanstava napaćenih djevojaka, žena, majki pa čak i baka iz cijele Hrvatske koje su u bijegu od svojih nasilnika tijekom proteklih godina svoje spasenje pronalazile u bjelovarskoj Sigurnoj kući.
To sklonište za žene osnovano je tijekom 2003. godine, na inicijativu Đurđe Adlešič, tadašnje bjelovarske gradonačelnice i dan danas je tek jedno od nekolicine takvih objekata u državi.
Naime, prema standardima Europske unije, jedna sigurna kuća bi trebala postojati na deset tisuća stanovnika, a nastavimo li dosadašnjim koracima, Hrvatska bi taj prosjek mogla dostići za milijun svjetlosnih godina.
Adlešič: ”Kuća ni jednog trena nije bila prazna”
Kako bi u bjelovarsku Sigurnu kuću unijele dašak nade i ohrabrenja, članice Socijalne zadruge ”Pružimo ruke” danas su zajedno s članicama Udruge kluba žena Bjelovar i njihovom predsjednicom Zlatom Ribarić posjetile spomenuti objekt. Nakon razgovora s korisnicama, svi zajedno su se prihvatili izrade božićnih suvenira i time korisnicima barem malo uljepšale ove blagdanske dane.
Posjet Sigurnoj kući inicirala je bivša bjelovarske gradonačelnica Đurđa Adlešič, a sadašnja upraviteljica Socijalne zadruge.
-Nažalost, potvrdilo se da nasilja ima i dalje. Naime, otkako je ova kuća otvorena, ni jednog trena nije bila prazna. U ovom trenutku ovdje se nalazi šestoro djece i četiri žene. Najmlađi korisnik je beba od osam mjeseci, a najstarija je djevojčica od 12 godina, dok je raspon godina korisnica u ovom trenutku od 28 do 55–kazala je Adlešič.
Nove vrste nasilja
No ono što najviše zabrinjava u ovoj ionako teškoj temi je činjenica da se oblik nasilja tijekom posljednjih nekoliko godine dosta promijenio. Ili takvi slučajevi možda nisu toliko često izlazili u javnost?
-Pojavila se relativno nove vrsta nasilja koja nije bila prepoznata kada smo kretali sa otvorenjem kuće. Prije je bila riječ uglavnom o nasilju muškarca nad ženom, odnosno supruga nad suprugu. Sada imamo žrtvu obiteljskog nasilja oca prema kćeri ili sin na staru majku, a najstarija korisnica koja je nedavno napustila Sigurnu kuću imala je 82 godine. U Sigurnoj kući posljednjih godina ima sve više takvih primjera. Kapaciteti kuće, a riječ je o četiri sobe s tri do četiri kreveta po sobi su popunjeni. Da imamo još toliko slobodnih mjesta i ona bi bila popunjena–kazala je Adlešič.
Ljudi velikog srca
Život zna biti nevjerojatno zanimljiv. S jedne strane vam netko uništi život, a s druge strane upoznate dobre ljude velikog srca koji vam pomažu da ponovno počnete živjeti. Barem je tako u primjeru Socijalne zadruge ”Pružimo ruke” u čiji su rad uključene i neke žene koje su bile žrtve obiteljskog nasilja. Nakon izlaska iz Sigurne kuće, takvim ženama je obično teško pronaći posao pa je misao vodilja bila, kazala je Adlešič, da se takve žene uključe u rad Socijalne zadruge i nauče neke od ručnih radova dok god ne nađu posao. Na taj način se ponovno socijaliziraju, dobiju poticaj i pohvale za svoj rad, povrate i očvrsnu samopouzdanje, dobiju neoboriv dokaz da su cijenjene i na koncu razviju jednu novu vještinu. (ika)
