Što je bilo prije, automobil ili cesta?

Naravno da su ceste postojale prije pojave prvih vozila s unutrašnjim sagorijevanjem, ali su se unaprjeđivale s pojavom sve većih, težih, jačih i bržih vozila. Ceste su osnovni i vrlo vidljivi strateški infrastrukturni objekti bez kojega razvoj ne bi bio moguć, jer je svaka inovacija u toj infrastrukturi omogućila razvoj i primjenu novih i boljih vozila. Cijela ta spirala omogućila je zapošljavanje, stvaranje novih vrijednosti i viši standard.

No, to nije jedina vrsta infrastrukture o kojoj ovisimo.

Jedna od najvažnijih je elektroenergetska čiju smo izgradnju započeli među prvima u svijetu. Vrlo je pogodna i široko primjenjiva jer je izdržljiva, transportira energiju bez „curenja“ (ako zanemarimo relativno male toplinske gubitke i elektromagnetska zračenja) bez obzira na priključeni izvor obnovljive ili neobnovljive energije.

Unatoč svemu, potrošačima je ”nevidljivo” da je elektroenergetska mrežu potrebno modernizirati. Razvoj elektrotehnike i strojarstva u svijetu odmakao je toliko daleko od naše propadajuće industrije, pa je infrastrukturu sa zakašnjenjem potrebno prilagoditi uvoznim tehnologijama proizvodnje električne energije. Radi se o tome da je Hrvatska politička elita uredno potpisala sve klimatske sporazume, ali nije povukla dovoljno poteza za prilagodbu domaće industrije, infrastrukture i stanovništva klimatskim promjenama koje se upravo odvijaju oko nas.

Naša zastarjela elektroenergetska mreža podržava preuzimanje relativno konstantne količine energije proizvedene u velikim termoelektranama i hidroelektranama radi jednosmjernog prijenosa prema vrlo predvidljivim potrebama potrošača što je princip koji se kod nas nije promijenio od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, u skladu s nužnim naporima ograničavanja emisija CO2, poželjno je graditi elektrane čija je proizvodnja prilično ovisna o meteorološkim hirovima što ih čini nestabilnima. Pored toga ne moraju se nalaziti samo na strani proizvodnje, nego i na strani potrošača što drastično komplicira siguran prijenos energije bez opasnih propada i skokova napona. U našoj elektroenergetskoj mreži sa zastarjelom opremom to je nemoguće predvidjeti, kontrolirati i kompenzirati.

Ali umjesto strategije razvoja elektroenergetske mreže nadležna ministarstva osmislila su sustav kvota kojima se desetak godina ograničavaju mogućnost iskorištavanja energije sunca i vjetra u toliko zastarjelu mrežu.

Za to vrijeme Končar je uložio velike napore u uspješan razvoj vlastitih vjetroagregata ali nije uspio vratiti uloženo jer si nije mogao osigurati pristup vjetru koji su unutar propisanih kvota zauzeli inozemni investitori, koji se bez problema naplaćuju iz poticajne cijene energije koju zapravo plaćaju građani kroz uvećane račune za struju. Tako posložena koncepcija korištenja nacionalnih resursa domaćim nositeljima tehnologija onemogućuje stjecanje domaćih referenci i mogućnost izlaska na međunarodno tržište, zaradu, razvoj, zapošljavanje.

Ali na pomolu je promjena jer je HEP ODS potpisao ugovor o EU financiranju sveopće modernizacije vlastite mreže s 230 milijuna kuna što će omogućiti ono što sjever Europe razvojem ”pametnih mreža” radi minimalno dva desetljeća; mjeriti potrošnju i
proizvodnju u cijeloj svojoj mreži u realnom vremenu, te u skladu s time automatski regulira proizvodnju i protok energije u svim smjerovima, a u skladu s predvidljivim meteorološkim prilikama.
Pošto su neka pokusna testiranja odrađena, nadajmo se da će takav pristup omogućiti ukidanje embarga na obnovljive izvore energije koji je naša država nametnula sama sebi i
svojim građanima. S obzirom na projekcije DHMZ-a da će Hrvatska idućih desetljeća imati još više temperature a manje oborina, što znači još više sunčanih dana nego što ih imaju sjeverne zemlje. A uz razvoj baterija i fotonaponskih panela većeg kapaciteta i niže cijene ne poduzeti očite korake bilo bi prilično ludo.

Da su građani dobili priliku masovnije proizvoditi energiju za vlastite potrebe radi dugoročnog rasterećenja kućnog budžeta, u sustavu bi ostao značajni višak za industriju, a time i mogući pad troškova proizvodnje, veći profit i zapošljavanje. Sve ono što političari spominju uz energetsku neovisnost, a sa druge strane guraju termoelektrane na uvozni ugljen ili LNG terminal za plin koji ne znamo kako potrošiti.

S obzirom na veličinu našeg elektroenergetskog sustava na zaokret bismo se mogli načekati još desetak godina, naročito ako građani ne prestanu ignorirati svoju mogućnost utjecaja na političare, ako političari ne prestanu ignorirati znanje kojim raspolažu strukovne komore i institucije te ukoliko zajedno s civilnim društvom ne uspiju postići značajnije izmjene i dopune hrvatskih strategija energetskog i niskougljičnog razvoja koje su ključne za buduće pristupanje EU fondovima.

Zna li tko gdje su pare?
Padaju s neba!

Comments

comments