Piše: Ivan Karačony (ivankaracony@gmail.com)
Crkva je, ili bi barem trebala biti, utočište vjere, nade i duhovnog mira za sve ljude…
No, uoči političkih izbora i blagdana, čini se kako je misija nekih svećenika ipak nešto šira – u svojim propovijedima nerijetko podsjete vjernike na političke izbore, umjesto na temeljne kršćanske vrijednosti.
Nažalost, prečesto se događa da umjesto o ljubavi, milosrđu, sreći, obitelji i nadi, slušamo o političkim strankama, svjetonazorima i kampanjama.
Iako crkva, razumije se, ima pravo na slobodu govora, pitanje je koliko bi trebala se trebala baviti politikom.
Možda bi trebalo ostaviti politiku izvan crkvenih zidova, jer vjera bi trebala biti mjesto okupljanja svih – bez obzira na političku pripadnost.
Osobno mi je malo neugodno kada s propovjedaonice čujem političke govore. Propovijedi koje se bave isključivo političkim temama ne samo da gube duhovnu dimenziju, nego mogu i podijeliti zajednicu.
Nažalost, u tim trenucima vjera postaje oružje u rukama političara.
Božić, blagdan nade, mira i ljubavi, ne bi smio biti prigoda za političko prikupljanje bodova.
Taj dan je poziv na duhovno obnavljanje, na povezivanje s onim najdubljim u sebi, poziv na zajedništvo i okupljanje u vjeri.
No, umjesto toga, ponekad se pretvara u političku tribinu. To nije samo šteta za sam blagdan, već i za vjernike koji dolaze u crkvu tražeći duhovnu podršku, a ne političke instrukcije.
Vjera nije i nikako ne bi trebala biti alat za političko manipuliranje – ona je put ka unutarnjoj slobodi i miru, a snažna crkva nije ona koja se upušta u dnevnu politiku, već ona koja neprestano poziva na ljubav, pomirenje i uzajamno poštovanje.
U tom duhovnom prostoru, politika bi trebala biti tek sporedna stvar ili je uopće ne bi trebalo biti.
Vjera, kao istinska snaga, nije tu da dijeli, već da spaja.
Zato neka crkva ostane crkva, a politika neka ostane izvan nje – jer samo tako može biti mjesto u kojem vjernici pronalaze istinski mir, a ne plodno polje za ideološke sukobe.
