Piše: Ivan Karačony (ivankaracony@gmail.com)
S nešto više od četiri desetljeća predanog rada u ugostiteljstvu, Marko Ivančević (57) jedan je od najdugovječnijih i najpoznatijih konobara u Bjelovaru.
Radi se o pravom gospodinu među konobarima, a vjerojatno i jedinom u gradu koji se još uvijek drži manira stečenih tijekom školovanja u nekoć izuzetno cijenjenoj bjelovarskoj Ugostiteljskoj školi.
Naime, Marko i dan danas radi svoj posao u čistoj bijeloj košulji na koju uredno veže kravatu! Pa sad vi recite da to nije rijetkost.
Konobarski posao nije zanimanje, već poziv
Tijekom proteklih nekoliko desetljeća radio je u brojnim restoranima, hotelima i kavanama, uvijek ostajući vjeran osnovnim vrijednostima zanata; urednosti, brzini, diskreciji i gostoljubivosti.
Za njega konobarski posao nije samo zanimanje – to je poziv.
– Tijekom ‘83 godine upisao sam bjelovarsku Ugostiteljsku školu, a na prvu praksu išao sam u Rovišće, u tamošnji ugostiteljski objekt ”Bife” kojeg su mnogi znali zvati ”Kod Pine”. Praksu u trećoj i četvrtoj godini sam pohađao u bjelovarskom Centralu, a to je ime označavalo hotelijersko – ugostiteljsko – turističku organizaciju u sklopu koje se nalazio Mignon, Kavana, Šljukin Gon, Rikona, Zagorje… svi su ti objekti pripadali toj jednoj organizaciji – prisjeća se Ivančević.
Proveo 19 godina u legendarnoj ”Sedmici”’
Nakon završene srednje škole služio je vojni rok u bivšoj JNA, a tada je, kaže, uslijedilo jedno od najboljih razdoblja u njegovoj ugostiteljskoj karijeri.
– Nakon vojske sam radio kao sezonac na Jadranu, konkretno u Poreču, a potom se vratio u svoj Bjelovar i zaposlio u legendarnoj ”Sedmici” gdje sam radio 19 godina. Vlasnik, pokojni Željko Jandroković – Zec, bio je jednom riječju – živa legenda. On i njegova gospođa Ksenija bili su izrazito dobri i kvalitetni ljudi. Nakon tog zlatnog perioda radio sam u još nekoliko lokala, od Caffe bara ”Minus” koji se nalazi preko puta bolnice, jedno vrijeme u Petru Panu, a nakon toga ovdje u Dominu gdje radim već šestu godinu. Također sam radio u bivšem Flamengu koji se nalazio preko puta socijalnog te u prvom Cappuccinu koji je bio jedan od boljih kafića u to vrijeme, To je je držao Siniša Horvat – prisjetio se bjelovarski ugostitelj.
”Nema tko nije znao za Sedmicu”
Zanimalo nas je još nekoliko detalja o ”Sedmici”, nekoć najpoznatijem ugostiteljskom objektu u Bjelovaru koji je imao vjerojatno najviše prometa u ugostiteljskoj povijesti Bjelovara, a bio je i daleko najpoznatiji ugostiteljski objekt s restoranom i nekoliko šankova.
– Sedmica je zatvorena 1. svibnja 2010. godine. Bilo je to na zatvaranje BOK festa, da bi gospodin Željko preminuo početkom lipnja, nekih mjesec dana kasnije. Bilo nam je svima jako žao zbog svega toga. Nema tko nije znao za Sedmicu u koju je na provod stizao i velik broj Zagrepčana. Od stare generacije konobara koji su ondje radili u ugostiteljstvu su još uvijek Ivica Lovrić (Đuja) i Stevo Golubović. Nažalost Anđelko Topalović je preminuo, dok ostali dečki rade neke druge poslove – priča nam Ivančević.
Cijenjena Ugostiteljska škola Bjelovar
Prisjetio se i svojih profesora iz bivše Ugostiteljske škole kojima je, kaže, danas izuzetno zahvalan.
– Bilo su strašni profesionalci od kojih sam puno toga naučio. Ugostiteljska škola je upravo radi njih bila jako cijenjena. Kadar koji je izašao iz škole bez problema bi pronašao odličan posao, a na Jadranu su svi znali da će im na sezonu stići kvalitetni konobari i kuhari koji znaju posao i s kojima nema nikakvih problema. Primjerice, predavao mi je profesor Tihomir Trnski, kasnije prvi župan BBŽ, potom Ivica Pavičić i Petar Krneta, dok su mi kuharstvo predavale Đurđica Mički i Marija Jambreković. Bili su to sjajni ljudi i izraziti profesionalci – govor nam bjelovarski ugostitelj.
”Moraš biti i psiholog”
Konobarski posao sa sobom nosi lijepe, ali i one manje lijepe trenutke. Kako to sve izdržati?
– Bilo je puno lijepih iskustava, kao i onih drugih… Čovjek stvarno ponekad treba imati čvrste živce jer moraš biti i psiholog u ovom poslu. Gosti s veseljem uđu u objekt, a neki s brojnim problemima koje često nije jednostavno slušati. No, treba biti vedar, nasmijan i razuman prije svega – savjetuje Ivančević.
Ako si kvalitetan stiže i bakšiš
Upitali smo ga koje su mu poznate osobe najviše ostale u sjećanju i gdje je dobio najviše bakšiša.
– Sjećam se tamo negdje ‘86 godine kada sam imao priliku na Lastovu upoznati Miru Furlan koja je ondje bila s Milojkom Pantićem. Kasnije sam imao čast upoznati Franjo Kuharića. Ma, bilo je to puno poznatih ljudi, ponajviše glumaca i pjevača, tako da bi mogao nabrajati do sutra. Što se tiče bakšiša, sve zavisi od lokala u kojem radiš, a osobno sam najviše dobivao u Sedmici. Naravno, ondje je bilo najviše ljudi i najviše prometa. No, štos je u tome da nikada ne prođeš bez bakšiša ako si kvalitetan. Ljudi to znaju cijeniti. Sjećam se i da su na Jadranu gosti ostavljali baš puno novca. Bio je to prijelaz s ‘89 na ‘90 godinu… – kazao nam je bjelovarski ugostitelj.
”Supruzi hvala od srca! Uvijek je imala razumijevanja…”
Danas kada se nakon više od 40 godine rada u ugostiteljstvu okrene iza sebe kaže kako je posebno zahvalan svojoj supruzi.
– Gina je uvijek imala razumijevanja za moje smjene i kasne dolaske kući što nije bilo jednostavno. Na tome joj od srca hvala. Imamo četvero prekrasne djece i troje unuka. Prezadovoljan sam s ugostiteljskim životom jer sam upoznao najviše ljudi, od najnižeg sloja pa sve do najvišeg, a sa svima njima sam podijelio neki trenutak… – zaključio je Ivančević.
