Piše: Goran Matejak, audiofil i veliki zaljubljenik u glazbu
Uvijek su postojali veliki glazbeni gubici – Hendrix, Morrison, Joplin…
Njihove smrti bile su poput legendi, priče iz prošlosti koje su oblikovale povijest rocka. Ali kad su počeli umirati oni koji su bili dio mog života, mojih dana – bol je bila drugačija.
Osobnija. Dublja.
Smrt glazbenika koje voliš nije samo vijest – to je udarac, pukotina u tvojoj glazbenoj priči. Kao da ti netko uzme dio soundtracka života i ostavi ti tišinu na mjestu gdje je nekad bila pjesma. Glazba je uvijek bila više od pozadinske buke – ona je bila suputnik kroz odrastanje, bijeg iz stvarnosti, utjeha u teškim trenucima i slavlje u sretnima. Kroz nju sam formirao ne samo ukus, nego i identitet. Neki izvođači postali su mi bliski poput prijatelja, iako ih nikad nisam upoznao. Njihovi stihovi bili su mi dnevnik, njihovi rifovi bijeg, a njihove smrti – udarac u srce.
Sjećam se dana kad sam prvi put čuo pojedine pjesme – kao da su mi promijenile kemiju u mozgu. Ramonesi su me probudili iz sna adolescencije, Cohen me naučio tišini između riječi, a Bowie mi je pokazao da drugačije nije samo moguće, nego i poželjno. Ti trenuci nisu bili samo slušanja – bili su otkrića. I zato su smrti tih ljudi bile više od odlaska slavne osobe. Bio je to osjećaj kao da gubiš učitelja, starijeg brata, nekog tko te zna bolje nego što ti znaš sebe.
Neke smrti bile su očekivane, dugo najavljivane borbom s demonima ili bolešću, ali čak i tada – nikad nisi spreman. Drugi su nas napustili iznenada, kao nož u srce. Pamtim dan kada sam čuo da je umro Lou Reed. Nisam odmah mogao prihvatiti – kao da je nestao dio stvarnosti. Kad je otišao Bowie, činilo se kao da se svemir malo srušio. Bili su ikone koje su krojile kulturni pejzaž. Njihove pjesme bile su dio mene.
Ovaj esej nije samo sjećanje – ovo je zahvalnost. Oda onima koji su me učili voljeti glazbu, one čije sam stihove šaptao u hodu, pjevušio na kiši, i pustio na kasetama koje su se vraćale na rewind i repeat.
Zvijezde koje su ostavile trag
Michael Hutchence
Kad se priča o glazbenim ikonama koje su napustile svijet prerano, Michael Hutchence iz INXS-a mora biti među prvima na popisu. Bio je nešto poput australijskog Jima Morrisona – karizmatičan, opasan, zavodljiv, s glasom koji je mogao biti i melem i britva. Bio je sve ono što je rock zvijezda trebala biti – i baš kao mnoge prije njega, nosio je teret toga. INXS je bio bend koji je znao spojiti funk, rock i pop u glazbu koja je istovremeno bila plesna i duboka. Album Kick iz 1987. jedan je od onih koji se i danas vrti kao da je jučer izašao – s hitovima poput “Need You Tonight”, “Never Tear Us Apart” i “New Sensation”. Hutchenceov glas nosio je te pjesme – pun seksualnosti, tuge, snage i ranjivosti. No ispod te vanjštine bio je čovjek koji se borio s vlastitim demonima. Njegova smrt 1997. godine došla je kao šok. Bio je mlad, talentiran, naizgled još pun života – ali unutar njega se odvijala drama koju javnost nije mogla ni naslutiti. Njegova smrt bila je još jedan podsjetnik koliko tanka može biti linija između slave i tame, između pozornice i tišine.
Lou Reed
Lou je bio sve samo ne jednostavan. Otkrio sam ga kroz Transformer, ali pravi udarac mi je bio kad sam zavrtio Berlin. Album kao film bez sretnog kraja, ali s nevjerojatnom snagom. Naravno, neizostavni su i albumi Velvet Undergrounda – The Velvet Underground & Nico je bio poput poziva u neki mračni podrum pun neonskih emocija i poetskog šoka. Njegova smrt me zatekla. Mislio sam da Lou nikada ne može umrijeti. Bio je prototip neuništivosti – a kad je otišao, osjećao sam se kao da svijet gubi jednog od posljednjih pravih umjetnika otpora.
David Bowie
David Bowie je bio svemirac u ljudskom tijelu. Kad sam prvi put čuo Ziggy Stardust, imao sam osjećaj da je glazba dobila četvrtu dimenziju. Njegov Low iz berlinske faze mi je bio šok, ali i lijek. A Blackstar, objavljen tik prije smrti – bio je njegovo posljednje pismo svijetu. Njegov odlazak bio je kao da si shvatio da ti je mentor cijelo vrijeme govorio zbogom, a ti nisi slušao. Bowie nije samo glazbenik – on je bio definicija umjetnosti u pokretu. I meni su njegovi alter egi pokazali da možeš biti sve što želiš – i to bez isprike.
Kurt Cobain
Nirvanu sam prvi put čuo na Radiju 101 – “Smells Like Teen Spirit” me pogodila kao grom. Kasnije “Come As You Are” i “About A Girl” – bio sam zauvijek zakačen. Smrt Kurta Cobaina proživio sam s kumom Dinkom – i osjećali smo kao da je otišao netko naš. Albumi Nevermind i In Utero su bili manifesti jedne izgubljene generacije. A MTV Unplugged in New York je gotovo kao glazbeni testament – prelijep, ranjiv i duboko iskren. Kurt je bio glas svih koji se nisu mogli izraziti. Njegov odlazak bio je rana koja nikada ne zarasta.
Layne Staley
Layneov glas bio je krik boli. Alice in Chains me pogodio kroz Dirt – album koji i danas smatram jednim od najtamnijih, ali i najljepših rock uradaka. Layne je bio čovjek kojeg je život lomio, a on to pretvarao u pjesme koje si osjećao u kostima. Njegova smrt možda nije bila iznenađenje, ali je bila strašno tužna – jer znaš da se borio. Jar of Flies i akustični momenti benda pokazuju njegov nevjerojatan raspon emocija.
Chris Cornell
Cornell je bio glas koji je mogao raznijeti zidove – i istovremeno šaptati bol. Obožavam Soundgardenov Superunknown i – album koji danas zvuči još više kao elegija. Njegova solo karijera je bila sofisticirana i duboka – posebno Euphoria Morning. Njegova smrt bila je šok – mislili smo da je prošao kroz tamu. Ali izgleda da se tama nikad u potpunosti ne napušta. Taj trenutak kad shvatiš da ni anđeoski glas ne može pobijediti demone.
Scott Weiland
Scott Weiland bio je frontmen s glasom koji je mogao pjevati poput demona i anđela u istoj pjesmi. Njegovo lice, figura i glas obilježili su 90-e, posebno kroz uspone i padove benda Stone Temple Pilots, ali i kasnije s Velvet Revolverom.
Njegova pojava na sceni bila je mješavina karizme, kaosa i očite unutarnje borbe. Bio je jedan od posljednjih pravih rock frontmena, onih koji su svojim glasom i prisutnošću doslovno držali publiku za grlo. U pjesmama kao što su “Interstate Love Song”, “Plush”, “Big Empty”, Scott je zvučao kao čovjek koji razumije tamu, ali ju pokušava otpjevati iz sebe.
Bio je i kralj transformacije – u stilu, glasu, estetici. Ponekad je bio glam rock ikona u stilu Bowieja, ponekad mračni grunge prorok, a ponekad ranjivi pjesnik. Njegov solo album “12 Bar Blues” (1998) možda nije bio komercijalni hit, ali pokazao je koliko je dubok i radoznao umjetnik bio. Bio je hrabar u svom izrazu – i zato ga mnogi nisu odmah razumjeli. Ali oni koji su ga voljeli, voljeli su ga bezrezervno.
S Velvet Revolverom, gdje se okružio bivšim članovima Guns N’ Rosesa, ponovno je uspio dosegnuti vrh, ovaj put s tvrđim, nabrijanim rock zvukom – pjesme poput “Slither” i “Fall to Pieces” bile su podsjetnik da karizma ne stari.
Nažalost, borba s ovisnostima bila je stalni suputnik. Scottova smrt 2015. bila je još jedan u nizu tužnih odlazaka onih koji su dali previše, prebrzo, i možda ostali neshvaćeni u trenutku kad su najviše trebali pomoć.
Kad danas čujem njegov glas, u meni se otvori neka sirova tuga – jer iza svakog refrena, svake distorzije, osjećao se taj njegov glas, kao da pjeva iz tamne špilje, ali uvijek tražeći svjetlo.
Tom Petty
Petty je bio srce američkog rocka. Njegove pjesme su bile soundtracki cesta, toplih ljetnih večeri i mladenačkog prkosa. Full Moon Fever i Wildflowers su mi dragi kao staro vino i poznata ruka na ramenu. Njegova smrt došla je tiho – a ostavila prazninu u zvuku koji je bio toliko poznat i blizak. Tom je bio majstor jednostavne, ali duboko emocionalne glazbe.
Leonard Cohen
Cohen je bio šapat mudrosti, pjesnik s gitarom. Songs of Leonard Cohen je ploča koju sam otkrio kasnije, ali je ostala zauvijek. Njegov posljednji album, You Want It Darker, objavljen neposredno prije smrti, zvuči kao molitva, kao oproštaj. Bio je pjesnik noći, filozof koji je znao da su tišina i stihovi dvije strane istog novčića. Njegov gubitak bio je tih – ali dubok.
Joe Strummer
Joe iz The Clasha me naučio da glazba može biti politička i osobna istovremeno. London Calling je vjerojatno jedna od najboljih ploča ikad snimljenih – punk, reggae, ska, sve u jednom. Njegova solo faza s Mescalerosima, posebno Global a Go-Go, pokazala je koliko je bio širi od samog punka. Njegova smrt bila je kao kraj jedne revolucije – mirna, ali bolna.
Joey Ramone
Joey je bio lice i glas Ramonesa – grupa koju sam slušao gotovo svakodnevno, i koja je bila neizostavan dio svakog tuluma. Kad je Joey umro, bilo je kao da se gasio dio djetinjstva. Albumi poput Ramones i Rocket to Russia su bili moji punk udžbenici. Njegov solo album Don’t Worry About Me me ganulo – bila je to iskrena oproštajna poruka jednog velikog srca u kožnoj jakni.
Steve Harley
Ime Steve Harley možda ne odzvanja toliko glasno kao neki drugi s ove liste, ali za one koji su znali slušati, njegovo mjesto među legendama nikad nije bilo upitno. Bio je pjesnik, romantik, šoumen – čovjek koji je znao kako spojiti kabaretsku teatralnost i duboke emocije u nešto što je bilo čisto njegovo.
Njegovi albumi, poput “The Psychomodo” (1974) i “The Human Menagerie” (1973), bili su čisti art-rock dragulji – puni gudača, velikih produkcija, pomaknutih tekstova i Harleyjevog jedinstvenog glasa koji je mogao biti istovremeno i zavodljiv i rezak.
Harley nikada nije izgubio onu žicu da kaže što misli – bio je pravi storyteller, a nastupi uživo ostali su mu jednako strastveni do kraja. Kad je preminuo početkom 2024., svijet glazbe izgubio je ne samo pjevača, već i jednog od posljednjih istinskih “likova” s britanske glam/art scene. Nije mario za trendove, nije se povijao pred novim valovima, ali je ostao dosljedan.
Danas, kad ponovno pustim “Sebastian” s prvog albuma, sjetim se da glazba ne mora uvijek biti ravna, jasna i komercijalna. Može biti čudna, barokna, osobna, bolna – kao Harleyjev svijet, koji je i dalje tu, kad zatvorimo oči i pustimo da violine ponovno zasviraju.
Glazba koja ostaje
Svaka njihova pjesma bila je više od samog zvuka; bila je filozofija, emocija, bježanje od stvarnosti i suočavanje s njom. Tko sam ja sada bez njih? Samo još jedan ljubitelj glazbe koji sluša i dalje, kako bi čuo glasove koji su me vodili kroz mladost i život. Smrt ovih glazbenika bila je gubitak, ali njihova glazba ostaje – ona je neizbrisiv trag na snazi, baš kao i oni sami.
Njihove smrti ostavile su praznine – ali njihove pjesme su ostale. Ponekad i dalje razgovaram s njima, kroz stihove koje znam napamet. Oni su moji prijatelji u tišini, moji saputnici u noćima kad sve utihne.
Njihova glazba me oblikovala, bila mi je kompas kad sam bio izgubljen, ruka na ramenu kad sam bio usamljen i krik otpora kad sam se borio sa svijetom. Upoznavao sam nove prijatelje kroz njihovu glazbu, dijelio trenutke s ljudima koje sam volio.
Ovi izvođači su dokaz da glazba ne mora biti savršena – mora biti iskrena. Mora prodrijeti kroz tebe, poremetiti ti ravnotežu i natjerati te da osjećaš. I upravo to su radili – svaki od njih. Bez kompromisa, bez uljepšavanja. I zbog toga ih volim.
Njihova ostavština nije samo u vinilima, kasetama i CD-ima – ona je u srcima ljudi koji su ih slušali, voljeli i s njima rasli. Njihovi stihovi i dalje žive u mojim mislima, njihovi rifovi odjekuju dok hodam gradom, dok sjedim navečer sam i slušam ploče.
Zato ih se ne sjećam samo kad ih slušam – sjećam ih se kad šutim. Kad gledam u noć i osjetim onu tihu, poznatu emociju. Kad mi refren iz djetinjstva prođe kroz glavu ili me riff podsjeti na neko ljeto, neki autobus, neki pogled.
I kad osjećamo da su ti izvođači napustili ovaj svijet, njihova glazba ostaje, a njezina snaga neće izblijediti. To je njihovo najtrajnije naslijeđe – ona je svijetla, ona se širi.
Zato ovo nije kraj.
Njih nema, ali njihova glazba – ona i dalje svira. I uvijek će.
Jer prava glazba ne umire. Samo nastavi svirati – u nama.
