Piše: Željka Barlović Ferenčak, žena s bogatim životnim iskustvom
U najljepšem smo dijelu godine, tako nas većina misli.
Blještavilo na svakom koraku, prigodne pjesme i filmovi na svim programima, pokloni se daruju i primaju… Ipak, upravo u ovo blagdansko doba, mnogim je ljudima i najteže. Neki su izgubili svoje najmilije, neki su sami i pokraj svojih bližnjih, neki su potpuno sami, mnogi žive u neimaštini i teško.
Kad malo bolje pogledamo, nema onog negdašnjeg veselja i opuštenosti, usprkos prividnoj blagdanskoj euforiji koja nam se svakodnevno nameće.
Osmijesi nisu tako široki, smijeh nije toliko glasan, pjesma nije baš vesela…
Čini mi se da su se, u ove dvije godine izmijenjenog života, ljudi promijenili i to prilično.
Moraš ovo, ne smiješ ono, ovdje možeš, ovdje ne smiješ, ovoliko zaraženih, toliko na respiratoru, na žalost i puno umrlih… tako već dvije godine, iz dana u dan. Kad bi čovjek bio sazdan od čelika, bilo bi previše!
Da se radi o nekom filmu, lako bismo, međutim radi se o goloj stvarnosti. Radi se o stvarnosti u kojoj su mnogi izgubili člana svoje obitelji, dragu osobu, u kojoj su se i sami borili s bolestima, u kojoj su, zbog svega ovog, mnogi na rubu egzistencije.
Već sam u ranijim tekstovima napisala, nekako mi je najviše žao školske djece, studenata, mladih ljudi općenito. Najljepše godine, koje su obično za velik broj njih i najbezbrižnije, izgubljene su i pretvorile se u tko to još zna što, tek ćemo svjedočiti.
Mi koji imamo više godina i životnog iskustva iza sebe, nekako se lakše nosimo sa svim tim. No da je lako – nije. Kud god došli, osjeća se nervoza i napetost. Nema strpljenja i uvažavanja, nema vremena za nikoga i ništa.
Nikakve čestitke, nikakva blještavila, nikakvi pokloni to neće izmijeniti. Privid u kojem živimo ovih dana, brzo će biti iza nas. Zavjesa će pasti, svjetla se ugasiti, treba dalje.
Ono što želim u idućoj godini svima vama, svojoj obitelji i prijateljima, samoj sebi, je da se pokušamo osoviti, prije svega psihički. Zahtjevna je to želja, ali nije neizvediva.
Niti najveseliji i najzadovoljniji među nama, ne mogu to biti ako su oko njega zabrinuti, tužni, jadni ljudi. Sudbina ima različitih, često nismo svjesni da možda radimo s nekim, živimo pokraj nekog tko ima životne traume nezamislive iole zdravom ljudskom biću. Imajmo to na umu, nije nama najgore…
Još nešto želim svima nama.
Želim da ljudi koji vode ovu našu zemlju, shvate da ju vode u ime nas i za nas, a ne u ime sebe i za sebe. Svakodnevna prepucavanja, svađe, nadmudrivanja, umjesto konstruktivnog razgovora, kvalitetnih planova i programa, frustrirajuće je, pogotovo u vremenima u kojima jesmo. Dogovori, lijepe i odmjerene riječi i poruke, nekakva nada u bolje sutra, potrebniji su nego ikada.
Ima lijepih događaja, ima toliko pozitivnih ljudi, ima osoba koje rade čuda, ma to treba isticati i ponavljati svaki dan!
Dragi ljudi, pronađite snagu u sebi, pogledajte malo oko sebe, pomozite, a ne odmažite. Pokušajmo svi zajedno imati više strpljenja i razumijevanja jedni za druge. Probajmo razgovarati o lijepim stvarima, ružnih je svima previše.
Neka nam ta 2022. godina bude barem malo ljepša!
