Dočekali smo i taj dan, mjere se ukidaju, vraća se staro normalno, hmmm…vjerojatno nikada.
Je li nam se dogodio veliki reset kako neki govore ili je petlja koja se vrti vrlo nepredvidiva.
Što smo naučili?
Jesmo li mudriji?
Jesu li pametniji bili epidemiolozi 1972. godine kada su u dva tjedna procijepili 20–ak milijuna stanovnika tadašnje države zbog velikih boginja ili današnji koji se u svom nesnalaženju još i bore s milijunima novopečenih epidemiološko–seizmoloških ”stručnjaka” koji su se brzo preorijentirali na geostrateške odnose u novonastaloj ratnoj situaciji.
Obrazovanje je ključ napretka
Pogledate li podatke u obrazovanju, u ovom trenutku je u Hrvatskoj 30 446 učenika s poteškoćama u razvoju, ali nećete naći statistiku koliko je iznadprosječno nadarenih. Velik je napredak u školstvu napravljen kada su u školama zaposleni pomoćnici u nastavi za pomoć djeci s poteškoćama u razvoju, oko 1350 ih je u školama sada i to je premalo, a i oni su za svoj rad sramotno malo plaćeni, ali nemamo ni jednog zaposlenog mentora iznimno nadarenima.
Ovi iznimni su prepušteni slučaju, svojim roditeljima ili nekom učitelju koji se bori s vjetrenjačama kako bi ih još više zainteresirao. Nažalost, sustavnog prepoznavanja takve djece nema, a poznati su načini i postupci za to. Naravno, to ima cijenu, ali ne donosi popularnosti onih koji o tome odlučuju.
”Kruha i igara”
Rimljani su davno imali izreku: ”Kruha i igara!”
Danas prosječan nogometaš u Hrvatskoj zarađuje daleko više od svog vršnjaka doktora znanosti na recimo, Institutu ”Ruđer Bošković’. Obojica često imaju isti cilj, otići u inozemstvo.
O odlasku ovog prvog će pisati novine, o ovom drugom će čuti samo najbliža rodbina. Jer tko mu kriv što je doktorirao npr. molekularnu biologiju jer ne zna on koliko je njegov vršnjak nogometaš trenirao.
I tako smo zbog epidemije postali još podijeljenije društvo, s jedne strane imamo doživljajnu ekonomiju koja se broji klikovima na portalima i koja kao uzore promovira ”celebritije” različitih interesa, od političara, sportaša koji se hvale svojim ugovorima i ljutim strojevima u garaži, dubokih dekoltea nekih koje se teško mogu nazvati damama, djece koja su projekti svojih roditelja na društvenim mrežama od embrionalnog stadija.
S druge strane imamo samozatajnu zajednicu ”čudaka” koji pokušavaju napredovati u znanosti boreći se sa vjetrenjačama jer je nogometni klub skup pogon, a recimo klub mladih tehničara može raditi i bez novca. Sasvim jasno i lako objašnjivo, u nogomet se svi razumijemo, a ovi drugi će tako i tako konstruirati uređaje koje velika većina ne razumije, ali ih voli koristiti u svojim epidemiološko–seizmološkim ”dizertacijama” na nekoj društvenoj mreži.
”Čudaci” koji samo žele raditi
U ovom trenutku se zahvaljujući brzom rastu istraživanja razvija nekoliko stotina lijekova za brojne bolesti jer je u proteklih nekoliko godina otkriveno da je funkcioniranje softwarea u računalu i funkcioniranje informacija u DNA i RNA gotovo podjednako. Naš je izbor kao društva hoćemo li poticati ove koji će za koju godinu moći učiniti da ćemo određene bolesne stanice moći resetirati na početne zdrave postavke kao što danas očistimo računalo od virusa ili ćemo se prepustiti ”clickbaitovima” i ”stručno” komentirati zašto gospodarski ne napredujemo.
Naravno, nikakvog napretka nećemo imati ni bez tisuća malih obrtnika i radnika koji nam svojim radom omogućuju normalan život, a nije nam jasno gdje su nam keramičari, kuhari…majstori svih struka jer su njihova znanja i vještine bili obezvrijeđeni, banalni i lako zamjenjivi, a sada kada ih je puno našlo sreću tamo gdje ih tretiraju kako zaslužuju, imamo problem.
Srećom, izgleda da postoji još onih čudaka kod nas koji su osnovali neke svoje tvrtke i uglavnom ne žele imati posla s domaćim tržištem, rade svoj posao, plaćaju poreze, za Rimca smo čuli, ali koliko je ljudi čulo za Lidiju Karaga, Silvia Kutića, Izabela Jelenića, Alana Suminu, Krešimira Končića ili Kristinu Posavec…?
