Piše: Željka Barlović Ferenčak
”Jedan smiješak ne stoji ništa, a mnogo daje. Nitko nije toliko bogat da mu ga ne treba i nitko nije tako bijedan, a da ga ne bi zavrijedio. Nitko nema toliko potrebe za smiješkom kao osoba koja ga ne zna dati drugima.”(Henry David Thoreau).
Ovo je opet nešto iz već tradicionalno bogate svim i svačim, ispisane tekice moje pokojne tete Sonje.
Zar je toliki problem?
Da, kako se ne složiti s ovim mislima? Ima li koga da mu ljubazan i nasmijan čovjek nije ugodniji od neljubaznog mrguda? Zašto nam je onda često tako teško uputiti lijepu riječ, sugovornika čvrsto pogledati u oči, ta odmah se puno toga pročita! Zar se mora stalno kritizirati, tražiti mane i propusti, vrlo često bez konkretnog rješenja?
Konstruktivnu kritiku treba pratiti i nekakav prijedlog, takva je i potrebna i dobrodošla. Zar je toliko teško pohvaliti neke poteze, neka postignuća, a samo zbog toga što nam taj i taj, ta i ta nisu po volji? Zar je toliki problem uputiti ljubaznu riječ, pitomiji pogled, malo osmijeha svakom oko nas?
Pričalo se o osobi koja nije bila u društvu
Prije nekoliko dana bila sam u jednom društvu gdje se počela raspredati priča, naravno, o osobi koja u tom društvu nije bila. Rekoh, ma hajdemo malo o meni, eto me tu, pitajte sve što vas zanima, a znam da vas zanima, možda da čujete iz prve ruke, nemojte samo nagađati.
Ne moram puno napominjati da se priča okrenula na neke druge teme. Zašto je tako?
Razmišljamo li da priče dođu do vas ili vaše obitelji i prijatelja, pogode, rastuže, razočaraju, zar nas nije strah posljedica? Ma nije, znam to, nisam više tako naivna, ali dok sam živa neću se prestati pitati zašto je tomu tako, iako veliki pjesnik Cesarić kaže ”pukotina ima svaki život, kroz koje bližnji radoznalo zure, motreći naše dane što se žure…i tako ništa nije posve naše…”.
Sve je više osoba o kojima nema tko brinuti
Kad već sve o svakom znamo, uočavamo li koliko je oko nas ljudi starih, nemoćnih, gladnih, jadnih? Svjesna sam da se ponavljam, ali svakodnevno susrećem ljude koji su na prvi pogled u teškom stanju, koji su jedva pokretni, koji se jedva brinu za sebe. Sve smo starije društvo, živimo u nekakvim čudnim vremenima i okolnostima, raslojeni više nego ikad.
S jedne strane, čitamo, kupuju se nekretnine bez kredita, pojedinci niti ne znaju što sve imaju, a pogotovo kako su do svega toga došli. S druge strane, sve je veći broj ljudi o kojima nema tko brinuti, koji krpaju kraj s krajem. Kao i velikoj većini nas, puno su mi poznatiji ovi drugi. Kako senzibilizirati društvo za ovaj ne baš mali problem?
Lijepa riječ, topao osmijeh…
Čitam, cijene Doma za starije i nemoćne osobe će ovih dana porasti. Naravno, ekonomska računica je jasna, ta zbilja nema što sve nije poskupjelo. Opet, dio korisnika neće moći podnijeti nove cijene i morat će potražiti nekakva druga rješenja. Koja to, pitam se jer ovo je bilo prilično prihvatljiva cijena korisnicima koji su imali sreće dobiti ”pozivnicu” upravo za ovaj dom.
Uz sve probleme koji ih prate, najtužnije je ophođenje prema starijima i nemoćnima (da ne bi bilo zabune, ni na koji način ne mislim na dom koji spomenuh zbog najave poskupljenja).
Često doživljavaju podsmijeh, podcjenjivanje, izrugivanje. Gubitak nezavisnosti i minimuma dostojanstva, neminovnost koja nas, prije ili kasnije, sve čeka, muka je svakog starijeg čovjeka koju bi valjalo imati na umu, a nemamo ju. Zaboravljamo da ćemo, ako bude zdravlja, doći u te godine, da će nam lijepa riječ, topli osmjeh, kulturno ponašanje i uvažavanje, značiti jako puno.
Jednako tako, lako zaboravljamo da su ljudi ispred nas podučavali, liječili, gradili, stvarali
Naravno, ne možemo i ne moramo znati čime se sve bavila stara gospođa ili gospodin ispred nas, to i nije toliko važno, ali ponašajmo se uljudno, pomozimo, uvažavajmo i da, učimo svoju djecu da jedan smiješak ne stoji ništa, a tako mnogo može dati…
