Piše: Goran Matejak, audiofil i veliki zaljubljenik u glazbu
Ramonesi su nastali 1974. godine u Queensu, New York, kada su se Johnny, Joey, Dee Dee i Tommy Ramone okupili s jednom jednostavnom misijom – svirati rock ‘n’ roll brzo i glasno.
Inspirirani britanskim Invasion bendovima poput The Who, The Beatlesa i The Kinks, ali i garažnim bendovima 60-ih, stvorili su stil koji je bio potpuno drukčiji od onoga što se tada smatralo “mainstream rockom”. Umjesto dugačkih solaža i kompleksnih aranžmana, njihove pjesme bile su brze, kratke i brutalno efektne.
Njihov prvi album, jednostavno nazvan Ramones, objavljen 1976. godine , bio je sve što je punk trebao biti – 14 pjesama u nešto više od 28 minuta. Otvarajuća “Blitzkrieg Bop” sa svojim prepoznatljivim “Hey Ho, Let’s Go!” postala je njihov zaštitni znak.
No, unatoč prepoznatljivosti, nikada nisu postali ogromni kao što su zaslužili. Možda zato što nisu htjeli. Možda zato što ih je industrija ignorirala. A možda zato što su jednostavno bili ispred svog vremena.
Ramonesi nisu izmislili punk, ali su ga učinili jednostavnijim, bržim i zabavnijim. Njihova glazba bila je kao instant-udarač u lice – tri akorda, 2-minute po pjesmi i tekstovi koji su savršeno balansirali između naivnosti i bunta.
Svojim kožnim jaknama, poderanim trapericama i “1-2-3-4” uvodom u svaku pjesmu, postavili su temelje za sve punk bendove koji su došli nakon njih. Iako su se proslavili u CBGB klubu u New Yorku, istinska slava dolazi tek nakon što su se bendovi poput The Clash i Sex Pistolsa počeli pozivati na njih kao pionire. No, koliko su god bili legendarni, jednako su tako i nesretni – do kraja 20. stoljeća, većina ključnih članova benda je preminula, a priča Ramonesa završila je u mračnijem tonu nego što bismo htjeli.
Tragedija Ramonesa
Joey Ramone je preminuo 2001. godine od raka, Dee Dee Ramone 2002. od predoziranja heroinom, Johnny Ramone 2004. od raka prostate, a Tommy Ramone 2014. od raka žuči. Njihova priča je tužna, ali njihova ostavština besmrtna – svaki punk bend danas duguje nešto Ramonesima.
Ramonesi su možda bili bend koji nikada nije dosegao komercijalnu slavu velikih rock imena, ali su postali mitologija punka – i to je ono što ih čini posebnima. Kraljevi punka i ultimativni party soundtrack
Nema sumnje da su Ramones jedan od najvažnijih i najutjecajnijih bendova u povijesti rock glazbe. Njihov sirovi zvuk, brze pjesme i jednostavne, ali zarazne melodije stvorile su temelje za punk rock kakav danas poznajemo. Ramonesi su uvijek zvučali isto, ali to je upravo ono što ih je činilo posebnima – bila je to čista, destilirana snaga rock ‘n’ rolla u svojoj najjednostavnijoj i najefikasnijoj formi.
Utjecaj na glazbu i kultura
Ramonesi su inspirirali cijelu punk scenu. Da nije bilo njih, ne bi bilo The Clash, Sex Pistols, Green Day, Nirvane, The Offspringa i mnogih drugih. Njihov utjecaj vidljiv je u svim žanrovima, od alternative do garage rocka.
DISKOGRAFSKI KAOS U TRI AKORDA
Ramonesi su bend koji je promijenio glazbenu povijest bez da su ikad pretjerano brinuli o tome. Njihova formula bila je jednostavna – tri akorda, brzi tempo, pjevni refreni i nula komplikacija. No, unatoč toj jednostavnosti, ostavili su iza sebe niz albuma koji su postali temelj punk rocka. Ako voliš Ramones, voliš ih zauvijek – nema sredine. Evo pogleda na njihove studijske i live albume, uz malo osobnih dojmova.
“Ramones” (1976) – 10/10
Debi album koji je promijenio povijest rocka. “Blitzkrieg Bop”, “Beat on the Brat” i “Judy Is a Punk” bile su eksplozivne i jednostavne – kao da su The Beach Boys upali u sukob s motornom pilom.
“Leave Home” (1977) – 9/10
Produkcijski dotjeraniji, ali i dalje divlje sirov. “Pinhead” je uveo kultni uzvik “Gabba Gabba Hey!”, a “Gimme Gimme Shock Treatment” zvuči kao punk terapija za umorne duše.
“Rocket to Russia” (1977) – 10/10
Vrh Ramonesa u studiju – himnički “Sheena Is a Punk Rocker”, agresivni “Cretin Hop” i obrada “Surfin’ Bird” pokazuju da su imali više melodije od svojih engleskih kolega.
“Road to Ruin” (1978) – 9/10
Ramonesi pokušavaju “ozbiljnije”, ali i dalje isporučuju punk klasike poput “I Wanna Be Sedated”. Prvi album s Markyjem na bubnjevima.
“End of the Century” (1980) – 7/10
Phil Spector kao producent? Loša ideja. Pokušaj da Ramonesi zvuče kao pop-bend donio je nekoliko sjajnih pjesama (“Do You Remember Rock ‘n’ Roll Radio?, Chinese Rock “), ali i puno promašaja.
“Pleasant Dreams” (1981) – 7/10
Melodičniji i manje sirov album, ali i dalje prepoznatljiv.
“Subterranean Jungle” (1983) – 6/10
Punk je 80-ih padao u drugi plan, a Ramonesi su pokušavali prilagoditi zvuk. Mješoviti rezultati.
“Too Tough to Die” (1984) – 8/10
Povratak sirovom punk zvuku. “Wart Hog” je njihov najbrutalniji uradak.
“Animal Boy” (1986) – 6/10
Politički i društveno angažiraniji. ”My Brain Is Hanging Upside Down (Bonzo Goes to Bitburg)” je klasik. Pokušaj modernizacije zvuka s elektronikom. Meh.
“Halfway to Sanity” (1987) – 7/10
Bolji od prethodnog, ali još uvijek ispod ranih radova.
“Brain Drain” (1989) – 6/10
Posljednji album s Dee Deejem. Sadrži “Pet Sematary, I Believe In Miracles i Merry Christmas (I Don’t Want To Fight Tonight) “, ali ostatak je prosječan.
“Mondo Bizarro” (1992) – 7/10
C.J. Ramone preuzima bas, a bend se trudi vratiti starim korijenima.
“Acid Eaters” (1993) – 5/10
Album obrada – zanimljivo, ali nepotrebno.
“¡Adios Amigos!” (1995) – 7/10
Oproštajni album koji zvuči energično, ali donosi gorak kraj jedne ere i odlaze s praskom – „I Don’t Want to Grow Up“ je najbolji mogući oproštaj.
Live albumi – gdje Ramonesi dišu punim plućima
“It’s Alive” (1979) – 10/10
Najbolji live album punka. Točka.
“Loco Live” (1991) – 7/10
Kaotično i brzo, ali slabija produkcija.
“We’re Outta Here!” (1997) – 8/10
Posljednji koncert benda, emotivan i energičan.
Ramonesi i ja
Kao veliki ljubitelj Ramonesa i punk rocka općenito, mogu reći da su ovi albumi bili nezaobilazni na svakom tulumu, ali i sastavni dio moje svakodnevice. Ramonesi nisu bili samo bend – oni su bili način života, energija koja nikad ne prestaje i glazba koja me pratila kroz različite faze života. Svaki njihov riff, svaka himnična melodija i svaki vrisak “1-2-3-4!” ostaju urezani u mom glazbenom DNK.
I danas, kad god čujem “Blitzkrieg Bop” ili “Sheena Is a Punk Rocker”, ne mogu a da ne osjetim tu istu sirovu euforiju koja je definirala cijelu jednu generaciju.
Njihova glazba nije se trudila biti virtuozna, ali je bila iskrena do srži, nabijena zaraznim riffovima i neodoljivom punk estetikom. Možda nikada nisu prodali milijune albuma poput nekih drugih bendova, ali njihova ostavština je neuništiva – bez Ramonesa punk ne bi bio isti.
Za mene, Ramonesi su više od benda, više od glazbe – oni su način razmišljanja, simbol pobune, nepretenciozne zabave i dokaza da ne trebaš kompleksne aranžmane da bi bio legendaran, glazbeni ekvivalent kožne jakne, traperice i stare Converse tenisice. – možda nisu uvijek novi, ali su uvijek udobni, iskreni i vraćaju te onom pravom, sirovom osjećaju slobode. Ako voliš Ramones, voliš ih zauvijek – nema sredine.
Imao sam sreću vidjeti ih uživo u Zagrebu 1990. godine te mi je to bio dokaz da su Ramonesi uživo bili nezaustavljiva sila.
Ramonesi nisu bili bend koji se penjao na vrhove top ljestvica, ali su promijenili povijest rock glazbe. Njihova energija, jednostavnost i sirova iskrenost čine ih vječnim simbolom punk rocka. Nisu oni trebali prilagođavati glazbu – svijet je trebao shvatiti njih.
Hey Ho, Let’s Go – zauvijek!
