Piše: Dragica Ščrbačić Dragovac, draga suradnica Regionalnog portala Bjelovar.live i čuvarica kulturne baštine
Svi znamo kako je više puta u životu dobro zastati i promisliti, vratiti se u dalju ili bližu prošlost.
Ovaj put vraćam se desetak dana unatrag i vodim vas na sveto mjesto, na marijansko svetište Bjelovarsko-križevačke biskupije, u crkvu na otvorenom Uznesenja Blažene Djevice Marije u Novoj Rači.
Naime, u nedjelju 23.lipnja 2024. na opisanom mjestu uz mnogobrojne mještane, vjernike, prijatelje, kumove i dragu obitelj, osobito ponosne roditelje i sestre s obiteljima, ispod ukazanog Božjeg križa na nebu koji je kod prisutnih dotaknuo najsuptilnije esencije ljudskih emocija, odvijalo se euharistijsko slavlje, mlada misa mladog svećenika Juraja Marinkovića.
Ali idemo redom.
Dana 22. lipnja zagrebački nadbiskup monsinjor Dražen Kutleša zaredio je petnaestoricu novih svećenika na svečanom misnom slavlju u župnoj crkvi sv. Pape Ivana XXIII u zagrebačkoj Dubravi.
Zapravo, nakon nadbiskupove homilije uslijedili su obredi svećeničkog ređenja: – Za Zagrebačku nadbiskupiju, za Hrvatsku salezijansku provinciju svetog Ivana Bosca, za Hrvatsku franjevačku provinciju svetih Ćirila i Metoda i za Hrvatsku karmelsku provinciju svetoga oca Josipa sveti red je primio (za ovu priču nama najzanimljiviji) –o. JURAJ od Terezije od Djeteta Isusa (MARINKOVIĆ), ocd (Ordo Carmelitarum Discalceatorum).
Upoznajmo mladomisnika Juraja Marinkovića kroz kratak razgovor uz nekoliko pitanja na koja je rado odgovorio.
Naime, Juraj je rođen 5. travnja 1994. godine u Sasovcu kraj Nove Rače u obitelji koja se tradicionalno bavi poljodjelstvom. Majka Anita i otac Marin pored njega imaju još tri kćeri. Nakon završene osnovne škole u Novoj Rači i Srednje gospodarske škole u Križevcima upisao je Poljoprivredni fakultet u Osijeku, ali kako je teklo njegovo daljnje školovanje čitatelj će uskoro saznati.
Juraj, kada si prepoznao poziv Gospodina i krenuo na Njegov put?
Kada mi netko postavi ovo pitanje često osjećam odgovornost, težinu i nelagodu. Zašto? Zato što je to prvenstveno Božji poziv, a zato što je Božji teško je shvatljiv. Svakako je to i ljudski poziv i njegov odgovor i suradnja s Bogom, ali kada bi Božji poziv bio lako shvatljiv mi bismo ga mogli do u tančine objasniti i izreći. Zapravo, zato što je Božji teško je izreciv, jer su Božje stvari teško objašnjive. Zbog toga je to Božje, a ne ljudsko djelo. S duge je strane vrlo teško i opasno govoriti o sebi. Tada se lako dogodi da čovjek upadne u idealiziranje samoga sebe i pohvale. Ponekad je dobro čuti što drugi misle o nama, ali najvažnije je, za mene osobno, što Bog misli. Božji se poziv iznova otkriva i ostvaruje. To nije nešto što si postigao i tu napravio kraj, poziv se njeguje i traje cijeli život!
Želim reći kako u životu imamo tri poziva: – poziv za život, – poziv za vjeru, – poziv za životni stalež (brak i obitelj / svećenstvo i redovništvo)!
Prva dva poziva su zajednička svima ljudima, a treći ide osobno od Boga i donosi se u slobodi. Kod poziva na život kod mene je vrlo zanimljivo to što sam rođen prije vremena kao mrtvo nedonošče i bio oživljavan. Kod poziva na vjeru kod mene je to Bog radio postepeno. Nisam odmah imao sigurnost i vjeru za odluku. Sjećam se, bilo je to u trećem razredu srednje škole, kada sam osjetio da me Bog zove, ali sam mislio da još nisam dozreo za taj korak i odgodio sam misleći neka završim četvrti razred. Ali sam odgodio ponovo i nakon završetka četvrtog razreda, upisao sam Poljoprivredni fakultet u Osijeku i ubrzo shvatio kako nisam ispunjen u životu, kako neke stvari samo dobro odrađujem a srce mi nije time u potpunosti zadovoljno. I konačno sam počeo shvaćati Božji glas, koji me je cijelo vrijeme pratio, svojim srcem, a ne samo ušima, krenuo sam tek onda Njegovim putem!”
Kako je tekao tvoj put u bogosloviji, imaš li dragih uspomena iz tog vremena?
Moje redovničko putovanje kroz bogosloviju mogao bih opisati riječima sv. Male Terezije: „Vidjet ćeš da će radost doći iza kušnje i da ćeš, kasnije, biti sretna što si trpjela.”
Dakle, kao i u obiteljskom životu i u životu općenito postoje lijepi dani i manje lijepi trenuci. Ja sam u svemu zaista sretan, miran, zadovoljan i strpljiv! Učim se svemu i sve je na izgradnju! Posebno je stanje moje duše gdje se ljubav prema Bogu toliko razgorijeva i toliko postaje jaka da mi se stvari obične, svakodnevne oko nas, čine manje bitnima. Unutar srca najvažnija je potreba da zadovoljim svoju dušu, um i srce tom Božjom ljubavlju koja nikad ne sagorijeva, nego se sve više i više uvećava. No, taj je put jako dug i tom se stazom jako dugo hoda s puno odgovornosti prema Bogu. Želim posvjedočiti ljubav drugima tako da ne moram puno govoriti već da pokušam služiti i slušati braću i sestre oko sebe tako da se drugi oduševe, ne toliko našim životom i primjerom (premda mora i toga biti svakako), već Kristom kojega vide u nama. U tome su mi pomagala moja subraća karmelićani, moja obitelj i sestre karmelićanke. Svi su oni bili uz mene molitvom i tihom prisutnošću.”
Koji ti je omiljeni svetac i zašto?
Sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica ili Mala Terezija!
Naime, kod nas redovnika karmelićana u redovničkoj formaciji je običaj da redovnik, prije oblačenja odijela (habita) kada završava godina kandidature i postulature i započinje godina novicijata, predloži redovničko prezime, to jest dodatak svom imenu. Redovito se uzima ime pojedinog sveca koji ti osobno pomaže svojim zagovorom i čiju duhovnost nasljeđuješ. Tako je moje ime u karmelu o.Juraj od Terezije od Djeteta Isusa Marinković.
Zašto Terezija?
Njezin zagovor i pomoć me prate od početka. Kod svetaca je to tako. S njima si osobno i intimno povezan ili nisi. To je Božji dar. Povezanost duše sa svecem. Kao kod ljudi koji se vole. Dovoljan je samo pogled, gesta… ne trebaju puno govoriti. Tako je meni Bog darovao sv. Tereziju. Osjećam njezinu prisutnost, pomoć i zagovor u životu. Trudim se je nasljeđivati i njegujem njezinu duhovnost, no ne da ju kopiram, kopije nisu dobre, već kako rekoh nasljeđujem. Važno je ostati Božji original!
Tvoje mladomisničko geslo?
O ljubavi tvojoj gospodine, pjevat ću dovijeka! (Ps 89)
Juraj, koje još interese imaš u životu?
Moja velika ljubav su priroda i rad na zemlji, ali nemam baš puno vremena za to. Njega cvijeća me posebno opušta. U svakoj biljci vidim nešto korisno, npr. volim napraviti sok, ulje, čaj…Volim raditi i ručne radove, osobito se ističem u radu krunica. Uživam trčati po prirodi i ispunjavaju me hodočasnička pješačenja. Veliku ljubav gajim prema sportu, obožavam nogomet i ponekad s prijateljima zaigram. Veliki sam fan, još od djetinjstva, i navijač NK Dinama iz Zagreba.”
Da, Juraj Marinković dolazi iz kraja gdje je nogomet ljubav i dobar odgoj, kultura i povijest, a nadasve tradicija. Jedan veliki i važan račački dragulj – Velka Maša i njene svečanosti uvijek su bile uveličane nogometnim utakmica. U Raču su dolazile afirmirane momčadi poput NK Dinama iz Zagreba. Tog se dana nešto posebno događalo s vjernicima, nogometašima, Majkom Božjom… sve bi tog dana dobivalo svečan, blagoslovljen čvrst nogometni oblik.
Mladomisnik je na kraju svoje mlade mise istaknuo važnost molitve za svećenički poziv i mnogobrojnima vjernicima, dok je još uvijek Božji križ s neba motrio na sve prisutne, darovao svoj blagoslov. Što je pojedincima to značilo ne znam, ali znam da je meni duša bila božanstveno dotaknuta!
Za uzvrat sam mu poklonila nekoliko riječi iz srca:
‘’Dragi Juraj, srce ti je velikodušno i plemenito, milosrdno, iskreno i čisto,
suosjećajno sa svakim ljudskim bićem… Zato i je dobri Bog odabrao baš tebe, ali i ti njegov put!
Zauvijek ostani na tom putu i nikad, baš nikad nemoj ga prestati spoznavati!
Juraj od Terezije od Djeteta Isusa Marinković, ocd. Božju službu obavlja u župi i svetištu Blažene Djevice Marije u zagrebačkim Remetama.
Dragi čitatelji, nakon ovog pročitanog teksta vjerujem da će mnogi zastati i promisliti, kao što sam na početku i napisala, o sebi i svome životnome putu.
