Piše: Ivan Ožegović
Ako se za jedan film 2026. godine treba reći ”najiščekivaniji film godine” – to je definitivno ”Odiseja” Christophera Nolana.
Evo, već je desetak dana u kinima i apsolutno preporučam da odete pogledati, jer i oni koji znaju manje o filmovima već su preko Interstellara, Oppenheimera, Inceptiona i Nolanovih Batmana naučili da je to jedan od rijetkih redatelja zbog kojih treba pohitati u kino i doživjeti potpuni filmski doživljaj.
Nemojte se iznenaditi ako netko iziđe na pola filma jer mu je previše buke, ali to ste već do sad naučili da je u Nolanovima filmovima puno pažnje posvećeno zvuku.
No, krenimo ispočetka.
Kada bih morao jednom rječju opisati ovaj film, rekao bih: „SPEKTAKL”.
Riječ spektakl nije nužno u svemu pozitivna jer ima prizvuk površnosti odnosno jačeg pakiranja nego sadržaja, ali je najveća kvaliteta ovog filma što je Nolan uspio dovući publiku da hrli gledati priču staru skoro tri tisuće godina koja je inače obavezna lektira u većini škola diljem svijeta.
Ako postoji kategorija ljudi koji će biti najoduševljeniji ovim filmom to su onda učiteljice hrvatskog jezika, jer kad im neki klinac u razredu kaže da mu je dosadno učiti o Homeru, ona će mu odsad moći reći da pogleda Odiseju i zeznut će malog da pomisli kako je sva starija književnost nabrijano spektakularna.
Dok on skuži da nije tako, već će pročitati pola Gundulića i Marulića.
Moja ocjena je: 7/10 (iako više naginje prema 6 nego prema 8)
Najveći problem filma:
SCENARIJ
Kažu da su novele svojom duljinom idealni predlošci za film. (Za one koji ne znaju, novele su malo kraće od romana, a dulje od kratkih priča). Odiseja je EP i tu ima hrpa radnje, dovoljno vjerojatno za tri filma ove duljine.
Ovaj scenarij djeluje kao predložak za mini-seriju, ali je snimljeno u formi dugometražnog filma i to je glavni problem glavnog problema.
Iako osobno volim filmove bržeg tempa, ovdje se u jednom trenutku kad krene nizanje čudovišta, sirena i nemani zapitaš se zašto neke od njih, recimo divove u oklopima, nije izbacio.
Također velik je problem što zbog hrpetine radnje u nekim dijelovima mora toliko žuriti pa ne stigne zastati i tijekom tog puta bolje razraditi neke scene i dublje zakopati odnose. To je problem koji se najčešće događa u biografskim
filmovima jer si autori zadaju previše za ispričati pa krene puko nizanje događaja koji postanu isti. Ovdje imamo upravo takvo nizanje scena bez da se ikakva promjena dogodi glavnom liku, a kad to i pokušaju napraviti tada je to izvedeno šablonski i banalno gotovo kao u lošim komedijama.
Jedna stara pojednostavljena definicija kaže da je glavna razlika između komedije i tragedije to što se u komediji glavni lik mijenja brzo, a u tragediji sporo.
Ovdje imamo situaciju da se njegova posada pobuni protiv njega; nakon toga ih on spasi od nedaće, pa su opet zajedno i veliki prijatelji, ali čim zapuše malo jači vjetar se opet pobune.
Nadalje, velik problem kod scenarija je Nolanovo pisanje dijaloga. To u nekim filmovima uspio bolje prikriti, ali ovdje na dijelovima baš bude neugodno jer imaš osjećaj kao da je išao „glupim Amerikancima” crtati i objašnjavati da sve shvate.
Najveći primjer toga je kad sin kaže „Ti si Odisej. Ti si moj otac.”, nakon toga je samo falilo da mu Odisej kaže „Da, ja sam tebi otac, a ti si meni sin”.
I još jedna stvar oko scenarija; Nolan se u gotovo svakom filmu bavi razbijanjem vremena i propitivanjem protoka vremena. To je nešto čemu se veselimo kad idemo u kino vidjeti kako će ovaj put propitati vrijeme odnosno kako će ga sad „ispretumbati”.
E, ovdje je to napravljeno tako da sam se pitao je li bilo potrebno i što smo time dobili – čak ni u tome nije bio nešto posebno hrabar ni inovativan. Dobilo se malo na dinamici i na tome da on ima svoj potpis, ali u pričanju priče – ne baš puno.
Kod scenarističkih problema je važno istaknuti što mu ovaj put brat nije pisao s njim, a vrijeme je pokazalo da mu je brat scenaristički jači od njega i što je važnije on je to svježe oko izvana koje ispolira scenarističke probleme koji ovdje nisu pročišćeni.
Posebno je zanimljivo vidjeti da na filmu od 200 milijuna dolara scenarij nije pročišćen. Koliko god je to mana, ali je dobra stvar znati da je Nolan na tom levelu umjetničke slobode i kontrole da mu se nitko ne smije petljati. Naravno, ta sloboda je dvosjekli mač jer ovdje se porezao.
Recimo, kad je radio Inception on i DiCaprio su imali trzavice oko scenarija, što se može vidjeti i po tome što nikad nisu ponovno surađivali, ali je DiCaprio izjavio da je Nolan najbolji redatelj akcijskih scena na svijetu, no da baš ne kuži odnose likova.
Vjerujem da su te svađe bile korisne jer kad se usporede odnosi u Inceptionu i Odiseji, ipak Inception odnosi uvjerljivu pobjedu.
U Odiseji pola grupnih scena završava tako što posadu nešto počne ganjati pa oni bježe. To se valjda ponovi desetak puta u filmu.
A akcijske scene – previše ih je, brate. Jednostavno, mlate se i kad treba i kad ne treba pa u jednom trenutku pomisliš da ću ući Steven Seagal kao davno izgubljeni član Odisejeve posade i sve ih zašamarati.
Kod akcijskih scena je uvijek pitanje jesam li nešto vidio nešto novo u scenama tučnjave. Nažalost ovdje je odgovor: NE.
Začuđujuće su preziheraški napravljene, a pred kraj filma i vrlo upitne motivacije.
Ovo su samo neki od problema scenarija. Tko god pogleda film, neće moći ne primijetiti manjkavosti scenarija jer ih je hrpetina. Nolan sve to pokušava „pokrpati” dinamikom i brzinom pripovjedanja, ali po meni mu to ne uspijeva, no uspije držati interes najšire publike tri sata i na tome mu se treba skinuti kapu.
Hajdemo o ostalim elementima filma.
KAMERA
Vjerujem da je moguće da Hoyte van Hoytema (direktor fotografije) dobije Oscara i za ovo, ali osobno mislim da ne bi trebao. Ima hrpa predivno snimljenih pejzaža, no moj glavni problem je što ima puno lijepih slika, ali ako se zapitam jesam li ostao paf na neke pomake kamere – ne, nisam. Unaprijed se ispričavam jer sam pred par dana ponovno gledao „Amelie” nakon valjda desetak godina i baš su me
fascinirali pomaci kamere. Odiseja je lijepo snimljena, ali kad se sjetimo one reklame koja je pred par godina bila viralna gdje je Hoyte van Hoytema razvalio, onda izgleda kao da je Odiseju snimao vozeći s podignutom ručnom.
Možda sam tu presubjektivan, ali meni najdraži redatelji i snimatelji su najjači u spoju pomaka kamere i kombinaciji s glazbom (recimo na primjeru WKW i Doylea), a ovdje se to nije dogodilo. Lijepo izgleda, ali očekivano lijepo za tako skup film – ništa više od toga.
Vizualno još imam problem što sam se par puta tijekom filma sjetio Gladijatora i toga kako si je Ridley Scott snimajući Gladijatora zadao kako želi da to vrijeme izgleda bolje nego što je ikad prije na filmu viđeno.
Nisam snimatelj i ne mogu tako detaljno objasniti što ne funkcionira s ovim nekim scenama u interijerima, ali znam da sam pomislio kako bi to Storaro i Bertolucci snimili bolje, odnosno masa drugih redatelja bi se poigrali i nekako napravili nešto wow.
Recimo kad se govori o Nolanu kao najmoćnijem komercijalnom redatelju današnjice i pokuša ga se usporediti s Kubrickom – jednostavno, ovo je vizualno tri kategorije ispod onoga što bi Kubrick napravio.
Jer kod njega i u lošijim filmovima barem vidiš veliko promišljanje oko kadriranja te razinu hrabrosti i kreativnosti koje ovdje nema.
GLUMA


