Ta je rečenica bila nedavni povod za mnoge emotivne reakcije u Križevcima, kako onih koji su zabrinuti za očuvanje prirodne vizure i povijesno kulturnu vrijednost svoga grada, tako i onih koji su jedva dočekali dugoročnu sigurnosti za svoje krovove, automobile i djecu koji borave pod nesigurnim granama.
Negodovanje jednih na negodovanje drugih trebalo bi promatrati s određenim zadovoljstvom, jer to je rijedak primjer demokratskog izražavanja mišljenja i argumenata, nečega što vlast prerijetko čuju i nedovoljno glasno traže od svojih građana.
Na primjer, Križevci i Daruvar imaju neke povijesno važne parkove koje su zakonski zaštitili u kategoriji spomenika odnosno parkovne arhitekture. Njihovi planovi upravljanja javno su raspravljeni i usvojeni, te se dalje održavaju bez da se ti parkovi značajno mijenjaju po vrstama i rasporedu stabala. Sa druge strane, Grad Bjelovar za sada nije uspio doći do financijskih sredstava za takvu zaštitu svojih parkova, ali unatoč tome natječajima uspijeva ugovoriti koncesije za njegovo nenametljivo održavanje. Prvo sadnjom mladih pa tek kasnijim rušenjem starih i bolesnih stabala. Ipak zamjerka mora ići na račun neuključivanje javnosti u postupak planiranja i provođenja
restauracije prostora oko paviljona, bez obzira što u ovom slučaju možda nije bilo zakonske obaveze. Iako se projekt dobro završilo, radilo se o više od milijun kuna javnog novca za uređenje javnog prostora namijenjenog javnosti. Taj park zaslužuje nešto više jer je svojevremeno poprimio svoj izgled kao rezultat izravne suradnje na hortikulturnom uređenju svojih gradskih posjetitelja kroz ”Društvo za poljepšanje grada”.
Da ne bude sve crno-bijelo, uređenje križevačkog glavnog gradskog parka prošao je prethodnu javnu raspravu, ali nezadovoljnih uvijek bude. Iako je u konačnici postignut kompromis za sadnju mladih stabala, ali onih u autohtonoj prirodi nikada viđenih patuljastih s malim okruglim krošnjama. Barem bi se u gradska središta trebalo saditi i održavati ”poštena” stabla koja svojim bujnim krošnjama mogu ublažiti gradsku buku, filtrirati zrak od prašine i ostalih sitnih čestica, sniziti ljetnu temperaturu za nekoliko stupnjeva, te udomiti ptice pjevice koje grad oslobađaju od tisuća i tisuća kukaca, te desetaka glodavaca.

Poznavatelji u ”pravim” parkovima mogu pobrojati do dvadesetak vrsta ptica. Naravno da ne moraju svi voljeti ptice, naročito ne one čiji prirodan način života stvara nered u čovjekovom. Recimo, koprivnički parkovi nakrcani su s približno 300 gnijezda gačaca i to iz nekoliko više ili manje važnih razloga. Na žalost, udruge za zaštitu prirode su previše poštene pa da s okolišnim udrugama u gradovima ”podebljaju” problem preogromnih odlagališta otpada na kojima građani (ne)svjesno prehranjuju sve oportune vrste ptica u radijusu koji se mjeri u kilometara. Tamo se svakodnevna odvija cjelodnevna pomama za našom odbačenom hranom jer gradovi desetljećima ”nisu bili u prilici” izgraditi kompostišta ili digestore za izdvojeni biološki otpad.

Ignoriranje nadležne vodi prema dva preostala rješenja: lokalizirani odstreli gačaca prema posebnim odobrenjima ili sječa parkova po sličnom principu, što će opet biti plaćeno našim javnim novcem. Nekako se čini da je tome najbliži Čakovec koji u svom nekada vrlo posjećenom perivoju danas ugosti i do 700 parova tih ptica koje se velikom većinom hrane livadnim kukcima, ali kada u svojoj brojnosti pograbe sve zalogaje vrlo lako navrate i u proljetna poljoprivredna polja. No, što se može desiti kada čovjek protiv njih posegne za ekstremnim mjerama (makar ona bila “samo” intenzivno rastjerivanje) poznato je stanovnicima Daruvara, nakon nedavne obnove parkova u Grubišnom polju i Garešnici. Tek toliko, da sutra ne bi svojim susjedima govorili: ”Nismo znali”.

Comments

comments