Slučaj Alena K.

Foto: Unsplash

Piše: Ivan Karačony (ivankaracony@gmail.com)

U svakom gradu postoji onaj jedan – ne nužno bitan, ali uporno glasan.

Uvijek na margini, ali nekako stalno u centru svoje osobne drame.

Taj sindrom manifestira se kroz osebujni slučaj – čovjek (nazovimo ga od milja Alen K.) čiji je najveći doprinosi zajednici ogorčenost, podbadanje i vječno nabrušeni jezik.

Alen je pojavni oblik kroničnog nezadovoljstva, zaražen virusom sitničavosti i moralne nadmoći, samozvani korektor svega što diše i što se usuđuje uspjeti.

Nije važno o čemu se radi – sportski uspjeh, kulturna inicijativa, gradski projekt – Alen će pronaći manu.

Štoviše, ako je ne pronađe, izumit će je. Jer je u njegovom svemiru tuđi uspjeh – osobna uvreda.

Njegov modus operandi je jednostavan; sjesti za tipkovnicu, upaliti društvene mreže i s visine tastature – s koje kao da se nikada nije ni maknuo – krenuti u ”križarski” pohod protiv svega što miriše na napredak.

Djeluje kao čovjek koji bi silno želio biti pozvan za stol, da ga se pita, da se njegovo mišljenje čuje i zabilježi.

No dok pozivi ne dolaze – i ne dolaze – on nastavlja s onim što najbolje zna; prosipati sumnju, siktati ironiju, igrati ulogu žrtve kroz konstantnu kritiku sustava koji ga nije prepoznao.

Postoji neka tuga u toj potrebi da se bude kontra svega, ali ne iz principa, već iz očaja.

Jer iza te buke ne stoji stav, već želja – želja da se bude viđen, priznat, relevantan.

U tom smislu, Alen nije lik za osudu, nego za promatranje.

Sociološki kuriozitet.

Ogledni primjerak onoga što se događa kada ambicija ostane bez sadržaja, a ego bez oslonca.

I zato, kad sljedeći put naiđete na njegov komentar – onaj koji sve zna, sve može, sve vidi, sve kritizira – sjetite se; nije to važno mišljenje, to je tek jeka iz praznog hodnika.