Piše: Ivan Karačony(ivankaracony@gmail.com)
–Da se mogu ponovno roditi, opet bih ovo izabrao – premda podsjeća na stih iz neke dalmatinske pisme, rečenica je to koju je ”k’o iz topa” ispalio Ante Jeličić, poznati bjelovarski sportaš i aktivni djelatnik PU bjelovarsko–bilogorske.
Iako radi u policiji, i to kao pripadnik Specijalne jedinice, na glasu je kao jedan od najljubaznijih policijskih djelatnika na svijetu. Naravno, kada nije ozbiljan posao u pitanju.
Prijatelji ga opisuju kao dobrog, radišnog, poštenog i pristupačnog, dok mu sa sportske strane pridodaju još nekoliko vrlina od kojih vrijedi izdvojiti onu ”veliki motivator”.
Neprocjenjivo iskustvo
S Jeličićem, za prijatelje ”Ante”, popričali smo iz više razloga, a jedan od njih tiče se velebnog uspjeha koji je koncem svibnja postigao s veteranskom reprezentacijom MUP–a osvojivši srebro na Svjetskom malonogometnom turniru državnih služba u Španjolskoj. Seniorska reprezentacija, podsjetimo, na tom je prvenstvu uzela zlato. Hrvatska himna tako je dvaput svirala na istom natjecanju što se rijetko kad događa i sasvim sigurno, zauvijek ostaje u pamćenju.
–Dvaput čuti himnu u istom danu bilo je neprocjenjivo iskustvo. Sav se naježim kad o tome pričam i prisjetim se tih lijepih trenutaka – priča nam Ante kojeg je zahvaljujući sportu u sustavu policije dobio priliku puno putovati.
Zahvaljujući sportu proputovao brojne zemlje
–Proputovao sam dosta zemalja kao policijski službenik – sportaš, a to sigurno ne bih imao prilike kroz većinu poslova. Zahvaljujući reprezentaciji policije bio sam na Svjetskim prvenstvima od Nizozemske, Belgije, Španjolske, Njemačke, Mađarske, Austrije, Italije… Sve su to bila divna iskustva kojih ću se zauvijek rado sjećati – govori nam Jeličić te dodaje da svoj posao ne bi mijenjao za ništa na svijetu.
–Čak bi ga i preporučio svim mladim osobama koje žele postati policajci, a posebni ih zanima sport. To je jedna lijepa kombinacija koja može izvrsno funkcionirati. Cilj ovog posla je, između ostalog, promicati sport i kretanje tako da… Moram napomenuti i da su moji naređeni uvijek imali razumijevanja za mene i vrijeme koje samo morao odvojiti za sport – priča nam bjelovarski specijalac.
Zahvaljući nogometu se prijavio u policiju
Dio sustava je, kaže, sada već gotovo 30 godina pa smo ga upitali kako je uopće krenula priča s policijom.
–U policiju samo stigao preko sporta, točnije nogometa. Tijekom ’93 sam završio vojni rok i došao sam igrati nogomet u jedan klub gdje je igrao zapovjednik specijalne policije i njegov zamjenik. Nakon te utakmice su me pitali; ”Mali, želiš li ti raditi u policiji?”. Ja sam ispalio; ”Hoću, jer želim raditi!” Tada je to bilo ratno vrijeme i situacija nije bila jednostavna. Tako sam se zaposlio u policiji – govori Jeličić.
Majka je rekla da moram izabrati
Dodaje i da mu je raditi policijski posao bila želja još od malih nogu.
–Još kao klinac sam želio biti policajac ili profesor tjelesnog odgoja. Sport mi je zapravo obilježio život. U osnovnoj školi sam uz nogomet trenirao i taekwondo te sam bio nešto lošiji po ocjenama. Majka je to vidjela i oštro rekla da moram izabrati nogomet ili taekwondo. Tada sam izabrao nogomet i nisam zažalio. Zbog njega sam se na koncu prijavio u policiju i kroz godine upoznao veliki broj ljudi koji, prijatelja, poznanika… Neki od njih puno su mi pomogli i na tome im od srca hvala – kazao nam je Ante.
Prelazio iz Bjelovara u Ždralove i obratno
Jedno od nezaobilaznih pitanja u našem razgovoru ticalo se kluba u kojem je započeo svoje nogometne korake.
–Kao klinac svoje prve nogometne korake napravio sam u NK Bjelovaru, onda sam kasnije, kao što je to kod uobičajeno u našoj sredini (smijeh), prešao u NK Mladost Ždralovi, da bi se ponovno vratio u NK Bjelovar. Nakon vojske krenuo sam ganjati djevojke kao i svi mladići. Više mi se nije dalo toliko trenirati pa sam otišao u NK Dinamo Predavac. Nakon toga sam se vratio u Ždralove pa u Bjelovar i zatim u NK Molve gdje danas obavljam trenerski posao – govori nam Jeličić te pojašnjava kako nikada nije volio trčati bez lopte.
No, danas je situacija, kaže, posve drugačija.
”Danas sam i ja jedan od njih”
–Imam dva vrlo dobra prijatelja s kojima radim u policiji, a oni su ludi za trčanjem. Kada smo zajedno u društvu, stalno o tome pričaju. Meni je uvijek bilo nekako blesavo trčati ”u prazno” jer sam navikao na nogomet i loptu. Mislio sam si kakvi to ljudi trče maraton od 42 kilometra,a eto, danas sam i ja jedan od njih. Trčanje zapravo i nije loše. Staviš slušalice u uši, kreneš i razbistriš misli. To je jedna divna terapija – smatra Ante koji je na korak do okruglog, 50. rođendana.
