Kata Šoljić, hrabra žena koja je u Domovinskom ratu izgubila četiri sina, a u Drugom svjetskom ratu – četiri brata, preminula je na datum 8. srpnja 2008. godine.
Pokojna Kata djevojački se prezivala Tikvić, rođena je 1923. godine u Donjem Vukšiću kod Brčkog u Bosni i Hercegovini, a nakon smrti je pokopana uz sinove na vukovarskom groblju.
Život Kate Šoljić i prije Domovinskog rata bio je obilježen gubitcima. U Drugom svjetskom ratu strijeljani su joj rođeni brat i tri polubrata, a njezin otac je preminuo kada je imala samo 13 godina. S 18 godina se udala i od 1941. godine živjela s mužem Antunom u Ulicama, selu koje također pripada brčanskoj općini. Rodila je šestero djece: Niku, Ivu, Miju i Matu, te kćeri Maru i Anu.
Za života je pričala kako su preko dana mukotrpno radili na njivama, a noću tkali i preli.
– Skromno smo živjeli. Bez struje, bez bunara u svojem dvorištu, pa smo nosili tuđu vodu, bez pelena, othranila sam šestero djece i izvela ih na pravi put. Hvala Bogu što sam sada imala što dati Hrvatskoj. Zato poručujem svim mladim ženama neka se ne boje rađati djecu jer ona ne donose siromaštvo. Djeca ispunjavaju tri ljubavi – prema majci, Bogu i domovini – rekla je.
Iščekivanje vijesti o sinovima
Od 1942. do 1954. dok su im djeca još bila mala, Katin suprug bio je izložen stalnim progonima, zatvorima i pretresima njihove obiteljske kuće. U potrazi za mirnim životom, odlučili su potražiti sreću i mirniji život u Slavoniji, u Srijemskim Čakovcima, u kojima su uz velika odricanja i nadničarenje sagradili obiteljsku kuću. Djeca su se poudavala i poženila, zaposlila i izgradila svoje domove, pa je Kata nakon suprugove smrti 1981. preselila k njima u Vukovar. Sve je bilo u redu do prvih demokratskih izbora i priznanja hrvatske države. Tada je, kazala je, postalo neizdrživo i morala je napustiti Vukovar.
S mlađom kćeri i unucima otišla je na sigurno u Mađarsku, no te dane je pamtila kao neizdrživo teške: “Ti su mi dani bili najteži; vrijeme sam provodila kraj telefona ne bih li saznala koju novu vijest o svojoj djeci, a u večernje sate pored televizora budno prateći svaku vijest.” Ipak, vijesti koje su pristizale nisu bile dobre, a Kati se dogodilo ono čega se svaka majka najviše boji.
Najstariji sin Niko ubijen je u Srijemskoj Mitrovici, Mijo je ubijen u kukuruzištu, Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu, a Mato je ubijen u napadu na vojarnu. U ratu bili su i kći Marija i zet Stipe Barišić, zet Ivan Vukojević, unuci Zoran, Franjo, Anto i Toni. Kći Marija sa svojom obitelji prošla je teško zatočeništvo Srijemske Mitrovice. Unatoč najteže podnošljivim gubitcima, onim kada se ostane bez djece, Kata Šoljić pokazala je nevjerojatnu snagu, zbog čega je prozvana ”majka hrabrost”.
Ogroman teret na plećima ”majke hrabrosti”
Unuk pokojne Kate i sin pokojnog Nike sa sjetom se prisjetio ove velike žene koja je do smrti na plećima nosila teret gubitka četvorice sinova.
– Nosila se s tim onako kako se samo mater može nositi. Jako teško… Držali su je lijekovi da bi preživjela. Sjećam se da je jednom rekla ‘doći će taj dan da ih stavim sve jedno kraj drugog, pa mogu i ja Bogu na ispovijed’ Mi smo bili velika obitelj, no iako nas je rat prepolovio, ostala je unučad koja je bila oko nje i tješila je, davala joj pozitivnu energiju. Oni su joj bili motiv za dalje i da nije bilo bolesti, poživjela bi i dulje. Bila je snažna – kazao nam je unuk Franjo Šoljić.
Prigodom Dana državnosti 1995. godine, dr. Franjo Tuđman je ovu veliku ženu odlikovao redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrednota. Od Udruge branitelja a na poticaj Mladena Pavkovića 2004. godine dobila je nagradu ”Junakinja hrvatskog Domovinskog rata”, a park na zagrebačkoj Trešnjevci po njoj je dobio ime.
Njena najpoznatija izjava glasi;
– Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godina, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj – kazala je.
