Suze mi navru na oči i stegne mi se grlo kada vidim umirovljenike kako kopaju po kontejnerima 

Foto: Arhiva BJLive

Piše: Ivan Karačony (ivankaracony@gmail.com) 

Nažalost, Hrvatska već godinama svjedoči lijepim, ali i onim tužnim slikama koje tjeraju suze na oči, izazivaju gnjev i tugu. 

Naime, sve je više očajnih ljudi koji kopaju po kontejnerima ne bi li pronašli određenu ambalažu, a uglavnom su to plastične i staklene boce koje potom ‘’tope’’ u raznim trgovačkim centrima za naknadu od 7 centi. 

Ako slučajno niste znali, iznos je to povratne naknade u Hrvatskoj koji je, vjerovali ili ne, najmanji od zemalja unutar Europske unije što je već samo po sebi sramota. 

Ilustracije radi, da bi si netko priuštio sendvič od recimo 3 eura, trebao bi prikupiti 43 plastičnih ili staklenih boca. Izgleda kao nimalo jednostavan zadatak, zar ne?

No, ima ljudi koji su to prisiljeni raditi svakog dana i nekako uspijevaju. 

Na tome im svaka im čast. 

Naši umirovljenici iz očaja zaviruju u kante 

Najveća skupina takvih ljudi su, svi znamo, umirovljenici. Male mirovine, visoke režije i stalno rastuće cijene namirnica ‘’ubijaju’’ ne samo radne ljude koji imaju kakve – takve plaće, a kako ne bi naše penziće. 

Dio njih možete vidjeti svakog dana kako jezde ulicama i zaviruju u kante za otpatke, ne bi li unutra našli pokoju bocu. Tko zna, možda čak i hranu. Jeza me prođe samo kad pomislim da je i tako nešto moguće.

Umirovljenici su ne tako davno u potragu za bocama kretali u kasnim noćnim ili ranim jutarnjim satima. Po mraku ili u cik zore, da ih što manje ljudi vidi i prepozna. 

Kao da već tada nisu izgubili dovoljno dostojanstva i ‘’pregrizli’’ svoj ponos. 

Ne kradu i ne traže milostinju. Samo žele preživjeti

Do danas se situacija dosta promijenila po tom pitanju. 

Umirovljenici su počeli tražiti boce i tijekom dana, više ne mareći tko će ih vidjeti i prepoznati.

Neimaština je strašno pritisnula one koji su na dnu po primanjima.  

Osobno ne mogu shvatiti da postoje ljudi koji ih tjeraju iz hodnika svojih zgrada, pa čak psuju i vrijeđaju, o čemu sam imao priliku i sam svjedočiti.  

Pa ti ljudi barem ne kradu, ne očekuju i ne traže nikakvu milostinju, nikome ne smetaju i samo žele jedno, žele preživjeti. 

‘’Hvala vam od srca’’

Ovog vikenda, na jedan izrazito vrući dan prisustvovao sam jednom rođendanu na prekrasnom zagrebačkom Bundeku. Bilo je tu dosta raznih boca na stolu, a u jednom trenutku, već u večernjim satima, prišao nam je jedan gospodin i uljudno zamolio da mu, (ako želimo i možemo!) poklonimo prazne boce. 

Rekao je da ima malu mirovinu od koje ne može izdržati cijeli mjesec i da je prisiljen skupljati povratnu ambalažu. Više je gledao u pod nego u nas i bilo je jasno da mu je izrazito neugodno. 

Šutke smo skupili sve prazne boce i predali mu ih, a on ih je zatim potrpao u plastičnu vrećicu. Premda je bila večer, još uvijek je bilo strahovito sparno. Ponudili ga čovjeka pićem. No, on je odbio, zahvalio se i nestao negdje u mraku. 

Prije toga je rekao; ”Hvala vam, od srca, ali ne stignem. Preda mnom je duga noć. Moram prikupiti još dosta boca”. 

Boce ostavite pored kontejnera 

Plastične i staklene boce već godinama stavljam u jednu veliku vrećicu i potom ostavim pored kontejnera, znajući da će nekom sigurno dobro doći. 

Ako ništa drugo nitko neće morati zavlačiti ruku u kantu ili kontejner ne bi li izvukao kakvu ambalažu koja bi ga tog dana trebala nahraniti. Ili barem priuštiti mu kruh i mlijeko. 

Siguran sam i da dobar dio vas radi tako nešto. 

Simbioza na tržnici

Na um su mi pale tržnice koje su po meni rijedak i svijetao primjer odnosa između prodavača i ljudi koji si ne mogu priuštiti ono što se prodaje.  

Primjerice, na bjelovarskoj tržnici prodavači po tezgama prije odlaska relativno uredno ostave povrće i voće koje je na rubu iskoristivosti i drugog dana se više teško može prodati.

Ljudi si potom pokupe te vrećice i nose ih kući. 

Svojevrsna je to simbioza koja prešutno traje dugi niz godina.

Vjerujem da je slično i na ostalim tržnicama. 

Iskreno iz srca

Na koncu, moramo biti ljudi i imati osjećaja jedni za druge. Bez obzira na status, novac ili moć. 

Poseban osjećaj moramo gajiti prema nekom tko trenutno nema. Na koncu nitko od nas ne može znati hoće li se jednog dana naći u sličnoj situaciji. 

No, pomoć o kojoj pričam ne smije biti do te mjere proračunata. 

Trebala bi biti iskrena, mora doći iz svjesnosti i srca. 

Faza bijesa

Nakon tuge i suosjećanja (nikako ne sažaljenja) s ljudima lošijeg materijalnog statusa gotovo uvijek dolazi faza kada me obuzme bijes.

Precizno usmjeren bijes prema onima koji na očigled kradu milijune i godinama cijede ovu Lijepu našu ionako iscrpljenu zemlju, a za to uredno dobiju uvjetnu ili neku zanemarivu zatvorsku kaznu. 

Prema takvom ljudskom dnu oni što pošteno kopaju po kontejnerima i ne kradu su jednom riječju – gospoda.