Piše: Dragica Dragovac Ščrbačić, draga suradnica Regionalnog portala Bjelovar.live i čuvarica kulturne baštine.
Pripreme za božićne blagdane već su počele. Posebnu pažnju oduvijek naš narod posvećuje ‘’debljanju” i klanju smokova te preradi raznih mesnih delicija.
Pozivam vas na kratko putovanje u prošlost i dijelim s vama zanimljivu mesarsku priču.
Riječ je o račačkom mesaru VENCELU ZERDINU i njegovoj mnogobrojnoj obitelji te posebno dobroj salami poznatoj pod nazivom – kilometrica!
Kad bi se njen omamljujući miris rasplinuo okolicom, mještani Nove Rače bi rekli:
”Zerdin radi svoju kilometricu!”
Ali do njenog tajnovitog recepta nisu smo tako mogli doći. O njoj se pričalo nadaleko i dolazili su je kupovati ljudi iz raznih mjesta, pa čak i sladokusci iz Bjelovara.
Ali idemo redom!
Kruh sa sedam kora
Vencel Zedin rođen je u Ivanskoj 1895. godine, gdje je završio mesarski zanat.
U traženju što boljeg posla dospio je po završetku naukovanja čak u Budimpeštu.
Nije bio zadovoljan, pa se vratio u Hrvatsku, i to u Banovu Jarugu.
Otvorio je svoju mesnicu i oženio (1921.) Poljakinju Josefinu Paškovski iz Lipovljana.
Tu su im se rodila dva sina: Vlado i Drago. Ali, ponovo je bio nezadovoljan poslom i s obitelji se preselio u Beograd.
Posao mu je dobro išao, ali su ga opljačkali poslovni partneri i to tako da je ostao bez sveg novca, obitelj se nije imala čime vratiti u Hrvatsku.
Skrasili se u Novoj Rači

No, Josefina se snašla i prodala svoju luksuznu spavaću sobu od orahovine koju su joj kupili roditelji za udaju. Tim su se novcem vratili, ali ne u Slavoniju, već u Severin nedaleko od Nove Rače.
Istovremeno, uz pomoć Josefinine obitelji, otvorili su mesnicu i u Rači. Ubrzo su se iz Severina preselili u Raču jer je ova mesnica u sajmenom mjestu imala dobar promet.
Imanje su kupili (1928.) u samom centru Rače, preko puta bogate obitelji Hinka Mosesa. Ono što im je bilo jako važno ovdje su našli: zdravu sredinu, dobre ljude i dobar promet u mesnici!
U Rači im je rođeno još troje djece: kći Zlata, sinovi Branko i Ivša. Svi račački obrtnici, kako bi bolje živjeli, obrađivali su još i zemlju. Dakle, bila je to razvijena zanimljiva kultura življenja, obrtništvo u kombinaciji s poljoprivredom!
No, obitelj Zerdin nije bila u stanju kupiti ni ral zemlje pa su napravili aranžman sa svećenikom i godinama obrađivali crkvenu zemlju ”na pol”, kako kaže naš narod.
Prvi komad zemlje

Tek 1960. godine kupili su si prvi komad zemlje pored račačkog paromlina (prije Drugog svjetskog rata pripadao je obitelji Vanja).
Najmlađi sin Ivša završio je također mesarski znat i to kod oca, a najstariji Vlado naukovao je kod mesara Tribusona u Bjelovaru. Vlado je ostao živjeti na imanju, a ostala su se djeca razišla ”kuda koji”.
Primjerice, Ivša je godinama radio ‘’u Nami” u mesnici, na početku Ilice u Zagrebu.
Zlata se udala u Beograd. Drago je bio šnajder, a Branko strojobravar.
Gospođa Josefina, kao i sve supruge račačkih obrtnika, bila je uključena u rad mesnice i vodila domaćinstvo. Dok je njen Vencel morao ići po sajmovima kupovati blago ona je ostajala sama s djecom i vodila mesnicu.
A on je odlazio najčešće čak u Lipik, Pakrac i Uljanik jer su tamo dolazili ljudi iz Bosne sa svojim kravama ”bušama”, koje nisu bile tako masne kao krave na račačkom području.
Višednevno putovanje s kravama
Vencel je bio prisiljen tjerati pješice krave i junice doma 60-ak kilometra. Putom ih je morao hraniti i napajati, noćiti negdje, to je putovanje znalo trajati i tri dana, nije to bio lako zarađen kruh.
Mesar Zedin je svinje kupovao kod kuće i uvijek isticao da su izvrsne kvalitete. Mesnica se bavila i preradom, imala je za to dozvolu od nadležnih državnih organa, dok su mesnice u Velikom Grđevcu i Velikoj Pisanici morale dugo čekale kako bi je ishodile.
Krvavice, prezvuršt…

Osim spomenute kilometrice, mesnica je radila somericu, jeger, konjsku salamu, krvavice i prezvuršt (tlačenica), također su prodavali i sušenu slaninu, hamburger, i takozvanu ”krušnu slaninu”, a to je bila sušena slanina s leđa svinje bez imalo krtog mesa.
Mesnica je posjedovala vlastitu LEDVENICU!
Morali su je imati, jer kako bi inače sačuvali meso od kvarenja, osobito u ljetnim danima.
Naime, proteklo je puno vremena kada je obitelj uspjela kupiti svoj prvi ”Eiskassl” (ormar za led). Oko 1950. mesar Zerdin nabavio je u Zagrebu polovni ormar za led.
Priznati majstor za izradu ledvenica bio je Račanac Tomo Šagovac. Rado je pomagao mesaru Zerdinu u izradi te jame za čuvanje leda.
Kako se zapravo radi ledvenica?
Bila je to iskopana rupa u zemlji u obliku stošca (okrenutog naopačke), široka gore četiri metra a duboka oko tri metara, zidana ciglom, bez ‘’morta” (materijal od cementa, pijeska i vode za vezanje cigle pri gradnji), obložena slamom ‘’ritkom” (raženom slamom koju su inače koristili šopari – majstori za izradu šopa kojim su pokrivali kuće).
U zimskim danima kada je led bio debeo 120-ak centimetara razbijao se i sitnio, takav se stavljao u jamu debeo oko pola metra, malo se posolio, prelio s tri kante čiste vode i tako sve do vrha u slojevima. Na vrh se je, kao i sa strane, stavljala slama ‘’ritak” i naravno zemlja. Važno je napomenuti da se led uzimao samo s protočnih voda.
Meso koje je trebalo sačuvati od kvarenja stavljalo se je na čiste bijele plahte a na njega usitnjeni led iz ledvenice.
Najveći promet za ”Velku Mašu”
Međutim, taj led iz ledvenice stavljao se u ormar za led. Sa strane leda visjelo bi meso i tako se hladilo. Topljenjem leda dobili su vodu, putem slavine puštali je van i njome prali svakodnevno mesnicu. To je najčešće radila gospođa Josefina.
Njihova je mesnica svako jutro već u pet sati bila čista kao suza! Najveći promet ostvarivala je za vrijeme ”Velke Maše” i drugih manjih svetaka, božićnih i novogodišnjih dana.
Račački mesar Vencel Zerdin umro je 1980., a supruga Jozefina 1991. godine.
Ovu zanimljivu crticu, mesarsku priču obitelji Zerdin ispričao mi je 2010. godine, tada jedino još živuće dijete obitelji, najmlađi sin Ivan, Ivša.
Tom je prigodom sa mnom nesebično podijelio tajnoviti obiteljski recept za kobasicu kilometricu. Objavila sam ga u knjizi Odvezivanje pupka dio I. (2012.) 

