TAJNA BJELOVARSKE OMERTE Zavjet šutnje koji traje nevjerojatnih 240 godina stoji u srcu Bjelovara

ZAGONETNA PORUKA MISTERIOZNOG KIPARA Niti u jednom od očuvanih službenih dokumenata o utemeljenju Grada Bjelovara nije navedeno ime ili prezime osobe koje je koncem 1770–ih godina isklesala četiri kipa, a posebno nema pojašnjenja zbog čega je za jedan od kipova odabran svetac koji je ubijen jer nije želio odati ispovjednu tajnu

 

Pripremio: Ivan Karačony

Premda veliki broj Bjelovarčana svakodnevno prolazi središnjim gradskim trgom Eugena Kvaternika, tek bi rijetki od njih znali precizno nabrojati imena četiriju kipova koji okružuju bjelovarski paviljon od bračkog kamena, inače najvećeg kamenog glazbenog paviljona u Europi.

Ne samo da bi teško znali nabrojati imena kipova, već bi se mozganje o razlozima zbog kojih su kipovi ondje postavljeni pretvorilo u nemoguću misiju.

Ipak, svaki od tih kipova ima posebnu priču koja je nezaobilazan dio kulturne baštine Bjelovara, a posebno intrigantna priča vezana je za jedan od postavljenih kipova te u sebi sadrži sve elemente zbog koji bi se lako mogla prozvati–bjelovarska omerta!

Novčana potpora vojnih krugova

Mladen Medar, arheolog, povjesničar umjetnosti te bivši ravnatelj bjelovarskog Gradskog muzeja, tvrdi kako je u 18. stoljeću u kontinentalnoj Hrvatskoj bio rasprostranjen običaj postavljanja kamenih spomenika sakralnog karaktera. Takva praksa očito nije zaobišla ni Bjelovar koji je utemeljen davne 1756. godine.

-U vrijeme utemeljenja Grada u njega je preseljeno zapovjedništvo Varaždinskog generalata Vojne granice pa je grad postao stožernim mjestom dviju pukovnija, i to đurđevačke kojoj je pripadao sjeverni dio grada, te križevačke na njegovom južnom dijelu. Ta podjela odlučila je o odabiru i položaju kipova svetaca koji su na poticaj i uz novčanu potporu upravo tih vojnih krugova bili postavljeni u samom središtu glavnoga trga–rasvjetljava Medar razloge zbog kojih su kipovi uopće završili u središnjem gradskom parku.

”Karika koja nedostaje”

U službenim zapisima stoji, a to potvrđuje i sam Medar, da prvi kip prikazuje sv. Tereziju Avilsku, zaštitnicu Grada Bjelovara, patrona bjelovarske župne crkve, odnosno današnje katedrale koja je središte Bjelovarsko–križevačke biskupije. Tu skulpturu podignulo je zapovjedništvo Varaždinskog generalata na blagdan te svetice, 15. listopada 1777. godine.

Kip sv. Ivana Nepomuka

Godinu dana kasnije nepoznati majstor dovršio je i ostala tri kipa. Kip sv. Jurja je u čast svom zaštitniku postavila Đurđevačka pukovnija 26. svibnja 1778., a kip sv. Ivana Nepomuka postavljen je 22. svibnja iste godine. Dana 27. listopada 1778. godine podignut je i četvrti spomenik posvećen sv. Jeleni Križarici, zaštitnici Križevačke pukovnije koji je dao podignuti Wilhelm Klebeck, zapovjednik te pukovnije.

No, najzagonetnije u cijeloj priči jest odgovor na pitanje zašto je kao treći kip odabran upravo onaj sv. Nepomuka. Razlozi zbog kojih je završio u gradskom parku do današnjih su dana ostali nerazjašnjeni, a razjašnjenja o tome nema čak ni u službenim zapisima koji su se vodili od 1756. godine kada je odlukom carice Marije Terezije utemeljen Bjelovar.

Čuvao ispovjednu tajnu pa živ spaljen

Inače, legenda kaže kako je Nepomuk, koji je inače bio svećenik, po cijenu života sačuvao češku kraljicu, koju je savjetovao da strpljivo podnosi teški karakter svoga supruga. Njen kralj želio je znati što kraljica govori za vrijeme ispovijedi pa je prisiljavao je pobožnog svećenika da mu ispriča ispovjedne tajne njegove supruge. Bogobojazni svetac je to uporno odbijao jer kao svećenik to ne smije nikome govoriti ni po cijenu života. Kralj ga je dao zatvoriti u tamnicu gdje je mučki ubijen 1393. godine. Tijelo su mu zapalili, zavezali za kotač i bacili s praškog mosta u rijeku Vltavu.

Kada je 1719. otvoren njegov grob, među zemnim ostatcima (kao i kod svetog Antuna Padovanskog), pronađen je potpuno sačuvan jezik što je protumačeno kao vjerna služba Bogu češkog sveca.

Kip sv. Nepomuka–suptilna poruka? 

Oni skloni teorijama zavjere pa čak i oni koji vole nerazjašnjene povijesne misterije, mogu postaviti sasvim logično pitanje; Je li autor kipova ili netko drugi, sada već davne 1778. godine, postavljanjem kipa sv. Nepomuka na suptilan način želio nešto poručiti tadašnjem građanstvu ili, pak, gradskim ocima, svećenstvu, vojsci…?

Je li tajnoviti kipar bio jedan od malobrojnih koji su znali važnu tajnu koja se po nikakvu cijenu nije smjela javno izreći?

Je li se postavljanje kipa sv. Nepomuka bila nekakva suptilna poruka?

Kome je bila upućena i što je trebala značiti? Je li netko eventualno ubijen zbog tajne ili je, pak, bio spreman umrijeti te je li netko iz redova svećenstva nešto znao, možda poput samog svećenika Nepomuka?

Pitanja su to koja će vjerojatno zauvijek ostati neodgovorena, a upravo bi uz uvijek zanimljive priče o podzemnim tunelima i ova pomalo misteriozna priča o kipu sv. Ivana Nepomuka koji je postavljen na južno–zapadnom dijelu gradskog parka mogla postati jedan od turističkih aduta na koju bi netko ambiciozniji u budućnosti mogao odigrati.

Kulturocid komunističkih vlasti

Poput nerazjašnjene priče o postavljanju kipa sv. Nepomuka, velom tajne obavijena je i informacija o konkretnoj osobi koja je tijekom komunističke vladavine naredila pravi kulturocid–rušenje kipova postavljenih u središnjem gradskom parku.

Naime, prve restauratorske zahvate na kipovima izveo je 1934. godine Apolonij Levandovsky, da bi u proljeće 1949. godine tadašnja komunistička vlast naredila rušenje tih kipova.

Srećom njihove razbijene dijelove sačuvao je Ivan Barešić, strastveni bjelovarski kolekcionar. Dijelovi su kasnije završili u Gradskom muzeju ali na otvorenom prostoru, pa je njihovo propadanje nastavljeno. Tek godine 1996. na njima su započeli temeljiti konzervatorsko–restauratorski radovi pa su 22. rujna 2000. godine, na samom kraju dvadesetoga stoljeća, vraćeni na njihova povijesna mjesta.

Te godine je tijekom otvaranja bivši ravnatelj muzeja Medar održao prigodan govor o povijesti kipova, dok je Josip Heged, tadašnji bjelovarski gradonačelnik simbolično skinuo draperiju s restauriranog kipa sv. Terezije, a potom i sa svih ostalih kipova. Odmah nakon toga tadašnji župnik, monsinjor Franjo Bosnar, nakon puna dva stoljeća je kipove koji uz novoobnovljeni paviljon kipovi tvore savršenu cjelinu, ponovno posvetio.