Nakon što 15. listopada 1991. godine sa svojim bratom Dušanom završio u Pakračkoj Poljani, Nikola Mihoković brutalno je premlaćivan, zlostavljan i između ostalog, mučen elektrošokovima, a potom odveden na prisilni rad zajedno sa svojim bratom.
On i brat Dušan jedni su od rijetkih koji su uspjeli preživjeti torturu tzv. ”merčepovaca”, hrvatske paravojne postrojbe kojom je zapovijedao Tomislav Merčep kojeg je u veljači 2017. godine Vrhovni sud pravomoćno osudio na sedam godina zatvora.
Zbog svega što je prošao, Nikola Mioković tužio je Republiku Hrvatsku te dobio prvostupanjsku presudu prema kojoj mu tužena mora isplatiti 95 tisuća kuna sa zateznim kamatama unazad nekoliko godina.
Može li taj iznos biti zadovoljavajući za torturu koju su mu priuštili nikada pripadnici MUP–a RH čiji identitet nikada nije utvrđen? U nastavku donosimo njegovo svjedočanstvo u kojem progovara o otprilike dva mjeseca tijekom kojih je bio podvrgnut raznoraznim torturama.
Metak u uhu
-Ja sam bolove pretrpio u Poljani zbog maltretiranja koja sam tamo doživljavao, fizičke i psihičke boli pretrpio sam kada su mi provukli cijeli metak s čahurom kroz uho, uho su i probušili s tim metkom koji mi je u uhu stajao nekoliko dana, sada više ne znam koliko dana. Zatim sam bolove trpio kada su me udarali po licu, glavi i ostalim dijelovima tijela, a posebno pamtim udarac kundakom u rebra zbog čega nisam mogao disati, a i na samu pomisao da me netko dotakne na to mjesto osjećao sam bol. Udarci su nanošeni nogama, šakama, bio sam zarezan nožem ili nekim drugim oštrim predmetom po vratu i sjećam se da sam bio sam krvav. Bolovi koje sam osjećao trajali su neprekidno, možda sam nekad bio u nesvijesti, sada se više ni ne sjećam–progovorio je Mioković pred sudom o torturi koju je prošao.
Elektrošokovi i mokar štrik
-Ovi udarci i maltretiranja dešavali su se u prostoriji u kojoj sam bio s drugim osobama. Čim je netko ulazio u prostoriju u koju smo bili smještani znali smo da ćemo biti udarani. Bolove sam trpio i prilikom maltretiranja u drugoj prostoriji u koju su nas pojedinačno odvodili i gdje su nas spajali na poljski telefon prilikom čijeg okretanja nas je tresla struja, dvije žice su bile spojene na ruke ili noge, to maltretiranje sa strujom bilo je jednom. Osim toga udarali su me mokrim štrikom po cijelom tijelu što je izazivalo velike bolove, a udaran sam i po tabanima. Od svega toga osjećao sam neprekidno bolove po cijelom tijelu. Iz doma u Poljani s drugima sam bio prebačen u Međurić, međutim ništa se nije promijenilo u odnosu na nanošenje fizičkih boli, bilo je neprekidnog udaranja, ali i psihičkog maltretiranja i neprestani strah da li ću preživjeti ili ne, posebno kada bi netko od uniformiranih osoba ulazio u prostoriju u kojoj sam bio smješten. Fizički bolovi udaranjem nanošeni su i prilikom odlaženja i vraćanja iz WC–a, odnosno prilikom svakog organiziranog kretanja. Sveukupno sam bio u takvim maltretiranjima i fizičkim bolovima oko mjesec dana, odnosno za vrijeme dok sam bio u Poljani i u Međuriću.
Alkoholizirani i pod oružjem
-Neposredna fizička maltretiranja koja sam sada opisao prestala su kada su mene i mog brata (Dušan Mioković) koji je također bio tu, pitali da li bi obukli odoru hrvatske policije i tada smo na to pristali. Tada sam dobio zadatak da radim u skladištu i nisam bio više fizički maltretiran, ali ostao je veliki strah jer se nije nikada znalo kako će tko reagirati i jer se znalo da sam prije, nego sam obukao uniformu bio maltretiran. Bilo je tu svakakvih osoba čije su reakcije bile nepredvidive, bilo je i alkoholiziranih osoba, svi su imali oružje i mogli su svakako reagirati. Strah koji sam doživljavao dok sam bio u Poljani i Međuriću, je, i nakon što sam došao kući ostao, odnosno samo se održavao na neki drugi način kao što ga osjećam i danas. Fizički bolovi su s vremenom svi zacijelili, uho je zaraslo, rana na vratu također, time da sam ja bio vođen na primanje injekcija u Poljanu jednom ili dva puta u vrijeme kada sam imao odoru, stavljen mi je flaster na vrat, a bio sam vožen iz Međurića u Poljanu, rana na uhu i vratu nije šivana, nisu davani nikakvi lijekovi protiv bolova, a u Poljanu sam odveden 15. listopada, a kući sam došao pred Novu godinu.
‘’Bio sam star 26 godina’’
-Zbog ovog svega što sam pretrpio, nisam išao kod doktora kada sam pušten, jer sam se bojao ići da me netko ne bi nešto pitao o svemu tome. Prije ovih događanja ja sam bio dobrog zdravstvenog stanja, nisam nikada bio kod doktora, pa čak sve do nedavno kada sam morao ići zbog dijabetesa. Taj dijabetes bio je utvrđen 2001. Ja kada sam sve ovo proživljavao bio sam star 26 godina i te bolove koje sam pretrpio ne bih poželio ni najvećem neprijatelju, ni čovjeku ni životinji, a da mi je netko rekao što me čeka, mislim da bih presudio sam sebi–iskazao je Nikola pred sudom.
Mučeni zbog pravoslavnih korijena?
Uz Nikolu ”merčepovci” su uhitili i njegovog brata Dušana koji je također prošao gotovo identičnu torturu. Pravi razlog zašto su uhićeni i mučeni braći do danas nije u potpunosti jasan ali pretpostavljaju da je to zato je im je otac bio pravoslavac, a majka katolkinja. Dušan je također tužio RH te u siječnju ove godine dobio prvostupanjsku presudu prema kojoj mu tužena mora isplatiti 75 tisuća kuna sa zateznom kamatom unazad četiri godine. (ika)
