Piše: Željka Barlović Ferenčak
Prije desetak dana započela sam ovaj svoj uradak ovako:
Koji je ovo dan! Što prije pratiti, čemu se posvetiti? Hapse nam državne službenike, Hana i Petar imaju svoj poseban dan, Maja se negdje sunča, ratni zov sve jači, a i godišnjica je preranog odlaska čovjeka kog mnogi cijene i vole, Panonskog mornara… dugo nije bilo tako mnogo događaja u samo jednom danu, a jedva da je 13 sati.
Ponoć je još daleko… i da, sve ovo možemo pratiti iz svog doma, možemo se uključiti komentarima, iznijeti svoje mišljenje, posvađati se ili složiti, sve već po izboru.
Hranimo se tim i sličnim vijestima, a naši vlastiti životi prolaze brzo, prebrzo.
Na žalost, u samo par dana svijet se okrenuo naglavačke. Sve su oči uprte prema Ukrajini, neopravdano zaboravljajući da rat traje i u drugim dijelovima svijeta. Hanu, Petra, Maju… ostavljamo malo na miru, čak i domaća politika i političari imaju predaja. Pandemija jenjava, mjere su popustile, ali….
Ove zadnje dvije godine mnoge ljude su promijenile. Socijalna distanca, ugrožena egzistencija, nesigurnost, katastrofe poput potresa i poplava koje su mnogi doživjeli, sve je to dovelo do tih sve vidljivijih promjena.
Otete godine
Posebno osjetljiva grupa su mladi. Ove dvije godine su im doslovno otete i teško nadoknadive.
Nastava na daljinu prikovala ih je za laptope, tablete, mobitele, na koje su ionako previše vezani.
Često vidim grupu nasmijane mladosti, jesu zajedno u društvu, ali svatko od njih drži svog najboljeg prijatelja u ruci, komunicira tko zna s kim, svakako ne s onima s kim se trenutno nalazi. Jesam puno starija od njih, znam da tehnologija napreduje, da me je puno toga pregazilo, ali što može čovjeka
zamijeniti?
Dio ljudi već radi od kuće, kupovina se sve više obavlja od kuće, bankarske usluge naravno od kuće, zdravstvene usluge prilično često i sve više također od kuće. Kuda sve to ništa dobro, čini mi se.
Ugroženo mentalno zdravlje
Dugo se već spominje izrada strategije mentalnog zdravlja u Hrvatskoj. Spominje se, ali koliko znam, nije još gotova. Stručnjaci, psiholozi, psihijatriji, obiteljski doktori, pedagozi, socijalni radnici, upozoravaju da nije 5 do 12 već 12 i 5, kasni se i to jako. Strategija treba pokriti od mjera unapređenja mentalnog zdravlja, prevencije, ranog otkrivanja, liječenja, skrbi u zajednici.
Mentalno zdravlje je vrlo bitna komponenta zdravlja, a ono je danas ugroženo. Otuđenost ljudi, depresije, različiti drugi poremećaji već se jako osjećaju, a nakon ovih teških godine posljedicama
ćemo tek svjedočiti.
Zlo koje je započelo prije nekoliko dana vratilo nas je u dane prije 30 godina. Koliko god da je 30 godina dosta, ipak je i nedovoljno za zaboraviti sve ono što smo prolazili. Gubitci bliskih osoba, razaranja, strah, panika… sve je to ovih dana u našim mislima.
vrijeme sve se čini da se preplašene ljude dodatno uplaši. Nema dana bez gomile vijesti, jedne gore od druge. Dogodit će se ovo, poskupjet će ono, rat pred vratima, ubojstva, nesreće, nevolje raznih vrsta. Daleko od toga da tu nema i istine no možemo li što promijeniti? Teško.
Svakodnevna je tortura takvim vijestima i čini mi se, sve je agresivnija. Koliko god se trudili ne slušati ih, ipak ih ne možeš izbjeći, vrebaju iza svakog ugla. Znamo dobro da ima vijesti i propagandnih, lažnih, neprovjerenih no slušamo ih, a strah radi svoje.
Zadovoljan čovjek je zdraviji čovjek
Strah baka i djedova, mama i tata, neminovno pogađa naše mlade. Sve njihove nesigurnosti koje nosi odrastanje, postaju još veće i izraženije. Mislimo li na njih?
Od kad radim u zdravstvu, stalna riječ različitih dokumenata, strategija, reformi je prevencija. Svatko tko imalo razmišlja zna da je prevencija iznimno važna. Što radimo po tom pitanju?
Zadovoljan čovjek je zdraviji čovjek. On je produktivniji u svim sferama, naravno troši i puno manje zdravstvenog novca. Nije li to dovoljan motiv krenuti u konkretne promjene?
Vratiti osmijeh na lica ljudi niti je lak, a niti je brzi postupak, ali nije neizvediv. Izvući ljude iz kuće, okupirati njihove misli nekim drugim sadržajima, samo je dio onog što se može lako učiniti, ako je volje. Ulaganje u sport i sportske aktivnosti, kulturu, bila ona glazbena, likovna, kazališna, tehnička…, samo je mali dio onoga o čemu bi trebalo pričati i osigurati dostupnost svima. Moglo bi se puno toga, zar ne?
Znam da su danas misli negdje drugdje, no trebamo li čekati da se smiri situacija u svijetu pa onda nešto poduzimati u vlastitom dvorištu?
