Piše: Ivan Karačony
Turbulentna politička zbivanja u Hrvatskoj teško da više ikog mogu iznenaditi, a rezultat nevjerojatno loše državne politike vidljiv je na svakodnevnoj razini, od iseljavanja mladih pa sve do kopanja po kontejnerima.
Slučaj koji se ovih dana dogodio u Vučanima nedaleko Čazme mogao bi se prezentirati kao rezultat krize koja nerijetko navede ljude na krađu.
Naime, bjelovarska policija danas je objavila kako je nepoznata osoba u razdoblju od 1. do 10. studenog iz podruma obiteljske kuće u Vučanima ukrala dva pršuta od kojih svaki teži 20 kilograma. Ojađena krađom, vlasnica je slučaj prijavila policiji, a svoje pršute koje je planirala izvaditi na stol za božićne blagdane te s njima počastiti sebe i svoju obitelj, procijenila je na 5000 kuna.
Jest da su se suhomesnati proizvodi poput kobasica i špeka uvijek krali, posebno ako su obješeni na tavanu privlačili znatiželjne poglede s ulice. Međutim, svakodnevne krađe hrane, što po kućama, a što po trgovačkim centrima i manjim dućanima, danas su postale tužna hrvatska realnost.
O tome svjedoče i podaci PU bjelovarsko–bilogorske policije koja barem jednom tjedno izbaci vijest kako je neki zaštitar u nekom od trgovačkih centara uhvatio nekoga da krade hranu. Osim činjenice da su ljudi prisiljeni krasti hranu, posebno rastužuje još jedan fakt, a taj je da se uglavnom radi o osobama starije životne dobi. Dakle, nečija majka, sestra, baka, djed ili što god, prisiljeni su krasti hranu.
Pa da ti srce pukne od jada.
Upravo neki dan sam u jednom od trgovačkih centara imao prilike vidjeti stariju gospođu kako pod kaput posprema nekakvu malu salamu. U trenutku kada je to učinila, pogledi su nam se posve slučajno sreli. Ne znam je li nju bilo više sram ili mene. Oči su joj zasuzile i pognula je glavu. U trenu su mi kroz misli proletjeli saborski zastupnici, Plenković, Milanović, predsjednica, pusti veleposlanici, brojne afere, dugogodišnje laži, prevare i krađe, avioni i kamioni…
Nevjerojatno sjebana verzija hrvatskog kapitalizma i demokracije koju imamo prilike kusati svaki dan.
Idućeg trenutka instinktivno sam koraknuo prema njoj. Ta bakica koja je na sebi nosila ispran, gotovo ofucan kaput koji je meni, bez da je uvrijedim, odavao činjenicu da nema za bolje, podigla je glavu i uputila mi nevjerojatno tužan pogled ispod kojeg su se objesili debeli podočnjaci. Gospođa je vjerojatno pomislila da ću je cinkati.
Izvadio sam 100 kuna iz džepa i tušnuo joj u ruku. Pogledala me u nevjerici, a ja sam se osmjehnuo i blago potapšao po ramenu.
Istog trena sam osjetio ”knedlu u grlu”.
Nismo prozborili niti jednu jedinu riječ.
Teškog koraka sam odšetao do blagajne, a zbog bakice su mi misli ponovno zaokupili svi oni lažljivi kurvini sinovi…
