Piše: Ivan Karačony (ivankaracony@gmail.com)
Kasno je ljeto, moglo bi se tako reći, destilat ljeta. Period u kojem je na pragu jeseni u cijelosti sadržano ljeto. Samo daleko mirnije, blaže, spokojnije…
Takva je jutros bila zora na pitomoj i prekrasnoj Bilogori što se može vidjeti na fotografiji koji smo snimili.
U smiraj ljeta jutra su nekako čistija, prirodnija, iskonskija, ali i tako divno svježa. Posebice onaj zrak od kojeg u ranu zoru bride cijela pluća.
Jutra znaju biti lijepa i u gradu, ali ipak su posebnija negdje na osami. Negdje na selu.
Kada u ranu zoru možete čuti pijetlove koji bude svojim glasnim kukurikanjem, pseći lavež, cvrkut ptica, a potom možda i zvuk zvona s nekog starog crkvenog zvonika… Tada se s razlogom osjećajte blagoslovljeni.
Ranojutarnji sati jedni su od najljepših, a pogled na prekrasnu prirodu uvijek smiruje disanje, dok dodir s njom ali i samom zemljom jednostavno čisti dušu.
Podignite glavu, usmjerite ponekad pogleda ka nebu. Možda ugledate koju pticu kako struji zrakom s nevjerojatnom lakoćom.
Život, svemir, Bog ili nešto četvrto se uvijek brine za njih.
Polako udahnite tu lakoću i ne brinite.
Jer se netko i nešto uvijek brine i za vas.
