Piše: Željka Barlović Ferenčak, žena s bogatim životnim iskustvom
Prilično sam šokirala svoje poznanika kad sam im rekla da je moj otac proživio i preživio španjolsku gripu, prvi i drugi svjetski te Domovinski rat. Usput je bila i epidemija velikih boginja, dva snažna potresa (Đakovo i Banja Luka), poplava u Vukovaru te tko zna što još.
Ovo je puno previše za jedan ljudski životni vijek!
Danas proživljavamo pandemiju. Mnogi žive u svojim još uvijek razrušenim domovima. Dio ljudi je osjetio snagu prirodnih nepogoda u vidu oluja i poplava. Domovinski rat još uvijek živimo, mnoge je odredio zauvijek. Među nama su i naši stariji koji su i živi svjedoci užasa Drugog svjetskog rata.
Čini se da poruke slabo čujemo
Kad malo promislimo, za svoga života mora se puno toga podnijeti. Bolesti nisam uopće spomenula…
Izgleda, nema generacija koje mogu reći ”E baš nam je život bio lijep i bezbrižan!”. Kao i u svemu, netko je više, a netko manje pogođen. Ipak, velika većina ljudi je u nekom periodu svog života iskusila strah, nesigurnost, nelagodu, patnju…
Kako god da se povijest ponavlja, čini se da pouke slabo čujemo. Vidimo sebe i malo koga oko sebe. Naši problemi su važniji od problema našeg susjeda, poznanika, pa i članova vlastite obitelji. Moja istina je jedina istina, druge me ne zanimaju! Ekolozi godinama upozoravaju na odnos prema prirodi. Bezuspješno.
Demografi govore da polako, ali sigurno izumiremo – koga briga! Doktori mole da pripazimo na prehranu, da se više krećemo, manje pušimo… – što oni znaju?!
Kula od karata
O upozorenjima koja slušamo ove dvije godine neću.
I onda jednog dana, a dođe prije nego mislimo, nismo više važne osobe s vezama i na pozicijama koje omogućuju otvaranje svih iole važnih vrata. Nismo dobrodošli niti tamo gdje smo odradili cijeli radni vijek, već su tamo su neki mladi i užurbani ljudi. Smetamo, zar ne?
Djeca su nam odrasla, žive svoje živote, nemaju vremena za nas, neki uopće ne pitaju za svoje. Nismo ih imali vremena pravodobno vlastitim primjerom poučiti poštovanju i brizi prema starijim i nemoćnim ljudima, ta kako bi se i znali drugačije ponašati?
Slika koju smo imali o svojem životu uruši se kao kula od karata…
Puno je nesretnih ljudi
Na svom poslu susrećem ljude raznih profila. Kad god imam vremena, nastojim s njima razmijeniti koju riječ i mimo onog službenog dijela. Vidim da im godi, zadovoljstvo je i moje. Puno je nesretnih ljudi, puno je onih koji žive potpuno sami, a jedva su pokretni, slabo vide, još slabije čuju. Dio ih je potpuno nesposobno razumjeti ono što im se govori.
Naravno, uvijek ima i onih koji nađu snage našaliti se i nasmijati.
Ne znam njihove priče niti kakve su živote živjeli, ali pitam se trebaju li tako živjeti i u što smo se to kao društvo pretvorili.
Advent je počeo, Božić se bliži. Ukrašavanje kuća i gradova, kupovina poklona i svega onog što treba imati, sve je to normalno, nisam iznimka ni u kom smislu.
Ipak, osvrnimo se oko sebe, pogledajmo malo te naše starije, susjede i poznanike. Tko zna kroz kakve su sve nedaće u životu prošli, tko zna kakve bi nam dogodovštine ispričali da ih imamo vremena više poslušati. Možda su radili velike i važne stvari, možda su spašavali tuđe živote, odgajali generacije učenika…
Upitajmo ih kako su, trebaju li što, osmjehnimo im se, nije to tako teško. Učinit ćemo im Božić malo ljepšim, a sebi ispunjenijim.
I još nešto, za kraj. Imajmo na umu da vrijeme leti brzo, prebrzo, njihovo nas mjesto čeka..
