FOTO: Trešnjevački slastičar Vjekoslav Babić s kćerim Adela lijevo i Vilma desno (oko 1940-te godine)
Piše: Dragica Ščrbačić Dragovac, draga suradnica Regionalnog portala Bjelovar.live i čuvarica kulturne baštine
Dragica Ščrbačić Dragovac, draga suradnica Regionalnog portala Bjelovar.live i čuvarica kulturne baštine sa svojim tekstovima, odlučila je s čitateljima podijeliti jednu zanimljivu priču o jednoj zanimljivo ženskoj osobi.
– Povodom Dana grada Zagreba (31. svibnja) ispričat ću vam zanimljivu priču o jednoj Zagrepčanki s Trešnjevke zvanoj ‘’Grofica’’.
Priču u nastavku prenosimo u cijelosti.
Otac je bio poznati zagrebački slastičar
S Groficom sam imala čast raditi u Hrvatskom povijesnom muzeju više od 10 godina. Naime, kada sam se 1978. godine zaposlila u spomenutom muzeju bila sam silno iznenađena kako svi zaposlenici muzeja gospođu Adelu Klemm zovu Grofica.
Ubrzo sam se ohrabrila i jednom zgodom tiho, na uho, pitala tajnicu u čemu je tajna tog naziva, da li je uistinu gospođa plemićkog roda?!
– Ma ne, ona ima specifičan hobi, dopisuje se sa svim kraljevskim kućama svijeta, sve buš uskoro spoznala! – rekla mi je tajnica.
Uistinu, uskoro sam s dragom i posebno veselom Groficom postala iznimno prisna, zavolila me poput kćeri i počela mi pričati o svom burnom životu i o svom hobiju.
– Ja sam po tati Zagorka. Moj tata Vjekoslav Babić kao slastičar proputovao je puno gradova po Hrvatskoj kako bi što bolje zaradio sa svojim slatkim zanatom. Tako je dospio čak u Opuzen. Tamo se oženio i ja sam se rodila u Mostaru 1921. godine. Pored mene imali su još jednu kćer, moju sestru Vilmu. Ali, moj je otac ubrzo morao napustiti Opuzen i skrasio se na Trešnjevci, u Zagrebu, u Ozaljskoj 81 otvorio je slastičarnicu. Sa sedam sam godina dobila malariju, koja je jako tih godina harala dolinom Neretve, i moja me majka poslala tati u Zagreb gdje sam se ubrzo izliječila. Već kao mala curica puno sam pomagala tati u slastičarnici i mogu reći da mi je život s tatom bio vrlo lijep. Tek kad sam postala punoljetna prvi sam put išla kod mame i sestre u Opuzen.
”Milostiva, izvolite”
U Krajiškoj sam ulici završila pučku školu i osmoljetku, a poslije sam išla u frizerski zanat.
Radila sam u trešnjevačkom frizerskom salonu Kunštek u kojem se frizirala dr. sc. Lelja Dobronić, direktorica Povijesnog muzeja Hrvatske. Muzej je u to vrijeme tražio tri čuvara muzejskih izložbi, a kako je moj salon bio pred zatvaranjem, dr. Dobronić ponudila mi je spomenuti posao. Prihvatila sam ga, iako sam bila puna straha kako ću to sada poslije friziranja obavljati, ali jako sam se dobro snašla. Puno sam čitala, informirala se o svakoj izložbi, kontaktirala s kustosima, koji su mi rado izlazili u susret, a to sve zbog toga kako bi publici, posjetiteljima mogla dati što više informacija o pojedinoj izložbi i njenim izlošcima – ispričala je.
Da, Grofica je bila iznimno ljubazna i srdačna s posjetiteljima, nije bila osoba koja je čuvala izložbe samo od krađe, već je bila poput ‘’informatora” ili vodiča muzeja.
Iako je to vrijeme, što čitatelj prepoznaje, socijalističke Titove Jugoslavije, ona se često, prema njenoj procjeni, posjetiteljima obraćala s ’’gospođo profesor ljubim ruke’’, ‘’gospodine profesore izvolite’’, ‘’milostiva, izvolite’’… a takvo ophođenje mnogima je odgovaralo.
Gornjogradskim policajcima obvezno bi rekla ‘’gospon, drug milicajac, samo izvolite!’’ Oni su joj se znali od srca smijati! Bila je posebno omiljena!
Iako mi je tijekom našeg zajedničkog rada u muzeju puno pričala o sebi, kad je otišla u mirovinu, i kad sam ja počela pisati i objavljivati knjige, 2009. godine napravile smo ekskluzivan intervju, iz kojega izdvajam jedan dio.
Grofice, pričaj mi o počecima svog dopisivanja s kraljevskim kućama?!
– Uvijek sam u ”cajtungima” (stisci) voljela čitati što se događa na kraljevskim dvorovima, time sam bila impresionirana… Svoju prvu poštu sam poslala 1970. godine kraljici Engleske, Elizabeti II, povodom njenoga rođendana. Na moje veliko iznenađenje dobila sam odgovor, a to me je ohrabrilo za dalje. Naime, Elizabeta II. slavi svoj rođendan u lipnju kada slave i Dan državnosti, iako je ona rođena u travnju 1926. godine, 1971. godine je u pratnji princa Filipa i princeze Ane posjetila je Zagreb, i ja sam je išla dočekati u Ilicu ispred njihovog konzulata. Bila je vrlo srdačna i nasmijana. Dakle bila sam u neposrednoj blizini engleske kraljice što mnogi Englezi, koji to silno žele, vjerojatno uopće nisu.
Kralj Pavao I (Grčki kralj) i kraljica Frederica bili su prvi kraljevski par koji je poslije 2. svjetskog rata, šezdesetih godina, posjetio Jugoslaviju. Bili su prvo u Beogradu i onda su vlakom došli u Zagreb. Kralj Pavao I. umro je 1964. godine, a Frederica je umrla u progonstvu kod svoje kćeri kraljice Sophie u Španjolskoj. Tom sam prigodom poslala sućut na španjolski dvor i kralj Juan Carllos mi je odgovorio osobno i zahvalio se.
Godine 1975. Zagreb je posjetio kralj Bihandra s kraljicom, pa sam i njega dočekala. To je jedino hinduističko kraljevstvo. Oni su imali veliku obiteljsku tragediju. Gotove sve ih je pobio njihov najstariji sin i onda na kraju okončao i svoj život. Stradalo ih je osam članova. Od njega imam pošte.
Prelijepa Švedska kraljica Silvija, supruga kralja Karla XVI. Gustava, posjetila je u rujnu 1978. godine Zagreb. Dočekala sam je na Markovom trgu i bila u njenoj neposrednoj blizini. Od nje inače imam puno pisama, a poslala mi je i njihovu vjenčanu fotografiju.
Odgovor zahvale na rođendansku čestitku dobila sam iz Vatikana od pape Pavla VI. (1970.)
Iz Irana sam dobila čak na dar knjigu i pismo zahvale od šaha Reze Pahlavija. Bio je posljednji iranski šah, proglasio se je sam kraljem kraljeva ‘’Šahanšah”.
Na svu moju poštu poslanu u kraljevske kuće, a bilo je to povodom njihovih obljetnica, vjenčanja, rođendana, smrtnih slučajeva… dobila sam odgovore. Odgovarali bi tajnici po nalogu kraljevskih osoba, a neke iznimne imaju i vlastoručne odgovore pisane tintom. Sve kraljevske kuverte imaju i kraljevske grbove. U Europi nema kuće, kraljevskog dvora iz kojega nemam poštu!”
Da li si se kada kakvom čestitkom ili drugom poštom obratila Titu?
– Ma ni slučajno, pa nije on monarh, iako sam ga iznimno poštovala, jer on je puno dobra dao radničkoj klasi naše zemlje!
Grofice, koja ti je kraljica ili princeza danas najdraža?
– Najdraža mi je grofica Matilda, buduća kraljica Belgije. Lijepog je držanja i stasa te decentnog odijevanja… A najjednostavnija, djeluje kao pučanka, kraljica je Danske Margareta II. Njen djed je bio kralj Islanda, pa je dobila i islandsko ime Porhildur. Danska i ona imaju svoj slogan; ‘’Božja pomoć, ljubav naroda, snaga Danske!’’ Iz te kuće, kao i iz Belgijske i Nizozemske imam dosta pošte. Originalna pisma imam i od Princeze Viktorije Luise, kćeri njemačkog cara Vilima II., koji je pored nje imao još šest sinova.
Grofice, pričaj mi o svoj ljubimici carici Zitti!
– Zita Habsburg Lotringen talijanska je princeza iz obitelji Bourbon od Parme, rođena je 1892. godine, a 1911. udala se za prestolonasljednika Austro-Ugarske Karla IV.
Bila je carica Austrije i kraljica Ugarske te posljednja kraljica Hrvatske!
Karlo IV. umro je u progonstvu 1922. godine, a ona se sa svojom mnogobrojnom djecom povlačila po Europi pa čak i do Latinske Amerike. Naime, imala je osmero djece. Povratak u Austriju bio joj je dozvoljen 1982. godine , a 1989. godine umrla je u Beču u 97 godini. Njezin sin prvijenac Otto von Habsburg (rođ. 1912.) ima dva sina i pet kćeri, a njegov jedan unuk kršten je od ruke nadbiskupa Kuharića 1997. u našoj katedrali u Zagrebu kao Ferdinand Zvonimir. To je velika čast za Hrvatsku. On je 1990. zajedno sa sinom Karlom posjetio naš muzej i tom sam prilikom bila u njegovom društvu i s njim se šetala Gornjim gradom. Jako je drag i srdačan, pokazivao je ljubav prema Hrvatskoj. O toj šetnji imam za uspomenu i fotografije. Inače od njega imam dosta vlastoručne pošte.”
Grofice, kome ćeš ostaviti tu svoju zanimljivu korespondenciju, svoju ”kraljevsku zbirku++ ?
– Karolina, tako me je zvala, o tome će odlučiti moj sin Miroslav, kustos Muzeja grada Varaždina!
Inače, sin Miroslav je nakon majčine smrti (2011.) ”kraljevsku zbirku” poklonio Hrvatskom povijesnom muzeju iz Zagreba, gdje je Adela Klemm – posljednja grofica muzealka, radila 16 godina.
Originalnu objavu gospođe autorice Dragice Ščrbačić Dragovac možete pronaći OVDJE. (ika)
