Piše: Željka Barlović Ferenčak, žena s bogatim životnim iskustvom
Školska godina je započela, a s njom muke učenika, roditelja, učitelja i profesora. Najiskrenije, sretna sam što više nemam školaraca u kući, neka mi je godina ovih!
Ovih dana se puno spominje poplava učenika s pet–nula prosjekom. Dugo se već upozorava da to nije realna niti dobra situacija.
Pritisak je roditelja na djecu, ali i na njihove učitelje i profesore jer pet–nula je imperativ!
Djeca su u stresu. Nekima je potrebna i stručna pomoć.
Nedovoljna razina znanja
Jednako tako, mogli smo pročitati ili čuti podatak da ove godine, niti nakon jesenjeg roka, nije popunjena upisna kvota Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Zadani bodovni prag nije položilo dovoljan broj naših pet–nula učenika. Kako je to moguće ?
Teško je ne postaviti to pitanje, ali odgovor je prilično jednostavan – ocjene su u dobroj mjeri previsoke, a razina znanja nije dovoljna.
Koliko godina se još trebamo zavaravati? Koliko generacija djece treba odrasti s nerealnom slikom samih sebe?
Priča se o reformi obrazovanja, reformi zdravstva kao i o ostalim reformama. Mnogi su svjesni da treba što prije podvući crtu i započeti s ozbiljnim promjenama.
Priča se priča ali i dalje čekamo, čekamo, čekamo…
Izvor frustracija
Mi stariji dobro pamtimo školske dane jer što je bilo ljepše od njih? Petice su bile rijetke, teško se do njih dolazilo. Nije bilo niti potrebe za tolikim odlikašima.
Svatko onaj tko je imao volje, naravno i mogućnosti, studirao je makar mu uspjeh bio vrlodobar ili čak i dobar. Jednako tako, mnogi su išli u strukovne škole pa postali vrijedni i cijenjeni obrtnici.
Jedno društvo treba stručnjake različitih profila, zar ne?
Što se to i zašto se sve tako promijenilo?
Još više me zanima da li će se i današnji učenici sjećati svojih godina školovanja kao najljepšeg doba života. Čini mi se, na žalost, škola i školovanje, umjesto veselja, postale su izvor velikih frustracija.
Pandemijska nastava je učinila dodatne korake unatrag.
Silno mi je žao ove generacije djece i mladih, no ništa lakše nije niti njihovim roditeljima i naravno svima koji rade u sustavu obrazovanja, puno je bilo muka i napora.
Priprema i na neuspjeh
Kako god nemam školaraca, susrećem mnogo ljudi, slušam o školskim mukama i dosta toga ne razumijem.
U školu ide učenik, ne njegova mama ili otac (mama češće). Zadaće, lektire i drugi zadaci namijenjeni su učenicima, ne roditeljima. Ocjenjuje se učenikov domet i mogućnosti, a ne njegovih roditelja.
Djecu moramo naučiti da ima i lošijih, boljih i onih najboljih ocjena, ali važnije od svega je da znaju da ocjenu trebaju zaraditi sami.
Najvažnije je ipak odgojiti zdravo, zadovoljno, pošteno i neopterećeno dijete i to bi trebao biti prvi zadatak i roditelja i obrazovnih ustanova.
Pet-nula nije garancija dobrog i kompetentnog stručnjaka
Svako dijete jednog dana odraste, no da li je spremno i na neuspjehe, da li će znati surađivati s kolegama na radnom mjestu i rješavati razne manje ili veće probleme?
Pet–nula nije garancija dobrog i kompetentnog stručnjaka, a još manje sretnog i zadovoljnog čovjeka.
Za kraj, eto jednog citata iz knjige ”Svaka nota odsvirana”(L.Genova): “Ljudi djeci u životu pruže sve zamotano u ukrasni papir s mašnicom na vrhu. Svi su pobjednici. Svi dobiju medalju samo zato što su se pojavili. No. to neće biti tako i za ovim klavirom. Dobro došao u stvarni život.”
