Kada njihov sin iskaže želju da bi se upisao u plesnu školu ili neki plesni klub, neki roditelji si znaju postaviti pitanje koje glasi otprilike ovako: ”Trebam li dopustiti svom sinu da se bavi plesom?”
Međutim, ukoliko djevojčica želi trenirati nogomet, boks ili neki drugi borilački sport, onda je to u redu i nekako opće prihvaćeno. No, ako dječak poželi plesati, moramo priznati da neki od roditelja u tome vide problem. Danas više nego ikada u posljednjih nekoliko desetljeća ples se nekako stavlja u aktivnost za djevojčice.
Urođena reakcija na glazbu
Ples je dio kulture i društvenih događanja od kada postoji čovjek, a ples je ništa drugo nego odgovor tijela na glazbu. S time smo rođeni. Sjetite se samo kako reagiramo na neku dobru pjesmu – automatski počnemo lupkati prstima, kimati glavom, cupkati nogom ili ljuljati se. Tako naše tijelo odgovara na glazbu, jednostavno pleše. To rade i mala djeca neovisno je li je u pitanju dječak ili djevojčica.
Neznanje, predrasude i vršnjačko zlostavljanje
Međutim što se dogodilo s društvom i zašto se uopće postavlja ovo pitanje, to je pitanje za sociologe – tako nam kaže Tomislav Odžić (poznatiji kao Tomo Vega), trener akrobatskog rock ‘n’ roll i autor prve hrvatske slikovnice o plesu, odnosno o dječaku plesaču. Kaže kako je prilikom prezentacije plesa po školama (za učenike od 1. do 4. razreda) zainterisiranost djece nešto malo veći u korist djevojčica. Problem nastaje prilikom prvog trening koji je ujedno i upis jer se od velikog broja dječaka pojavi tek nekolicina. Istražujući razlog tome, došao je do sljedećih činjenica.
Navodi kako je dječaka odmah netko počeo zadirkivati u razredu/školi, roditelj mu nije dozvolio bavljenje plesom jer ples nije za dječake ili zbog straha da će mu se netko rugati.
Ono što je kontradiktorno da ti isti roditelji koji nisu dali podršku svom sinu, su plesali po tulumima, vjenčanjima i drugim feštama te uživaju u glazbenim spotovima i show programima koji su puni plesača.
Kako je bilo nekad?
Na ovo pitanje sugovornik nam je odgovorio s ponosom, ali i dozom sjete.
-Počeo trenirati akrobatski rock ‘n’ roll s 12 godina i nas je bilo 26 dječaka i 25 djevojčica. Mene i moje prijatelje nikada nitko nije krivo gledao, zafrkavao ili zlostavljao zato što se bavimo plesom. Naprotiv, bili smo face. Danas je nažalost, situacija drugačija. Klinci se teško odluče na bavljenje plesom kao sportskom aktivnošću, a i oni koji se hrabro upuste u tu pustolovinu znaju biti žrtve vršnjačkog nasilja – kazao je Odžić.
Slikovnica koja ruši predrasude
Upravo iz tog razloga, odlučio je prenijeti svoja dugogodišnja iskustva kao trener akrobatskog rock ‘n’ rolla u SPK VEGA na papir, ali u vidu slikovnice. S ciljem osvještavanja javnosti o činjenicama da ples nije aktivnost samo za djevojčice, da se ukaže na vršnjačko zlostavljanje dječaka plesača te da potakne svu djecu na bavljenje plesom nastala je ”Lukasova plesna pustolovina”.
Na čak 68 ilustriranih stranica priča prati dječaka Lukasa i sve ono što mu se događa na putu do njegovog prvog natjecanja. Za razliku od Lukasa, njegov prijatelj Marko nije dobio podršku svojeg oca da i on postane plesač. Naime, Markov otac smatra da je ples za djevojčice, a ne za dječake.
Zgode i nezgode kroz koje prolaze likovi drže čitatelje prikovane uz stranice ove zanimljive priče.
Poučna priča s jasnim porukam
Ovo je divna i poučna priča, a posebna je po tome što odašilje jake i jasne poruke djeci i njihovim roditeljima. Uči o ljepoti plesa, važnosti prijateljstva, ali i o toleranciji, razumijevanju, podršci i ustrajnosti. Lukasova plesna pustolovina postala je jedno zanimljivo oruđe u mijenjanju percepcije o plesu kako kod djece, tako i kod njihovih roditelja. Slikovnica je odlično prihvaćena od strane knjižničara i prosvjetnih djelatnika diljem cijele Hrvatske. Inače, ovu prekrasnu i poučnu slikovnicu potražite u svima bolje opremljenim knjižarama ili jednostavno svratite u knjižaru ”Knjigica” na adresi Ivana viteza Trnskog u Bjelovaru. (BJLive)
