Priče o hrabrim dječacima koji su 90-tih napuštali svoje školske klupe, uzimali oružje u ruke te ravnopravno s ostalima stali u obranu Hrvatske nikada neće biti dovoljno ispričane.
Dio njih okupio se u izviđačko-diverzantskoj skupini nazvanoj ”Ćelavci”.
Ova skupina djece ratnika prošla je teške trenutke tijekom ratovanja, no život ih nije mazio niti u miru. Neki su ostali obespravljeni i nepriznati, a gotovo svi izranjavani i sa teškim psihičkim posljedicama.
Prvi ”Ćelavci” koji su se okupili i formirali izviđačku-diverzantsku skupinu su bili pokojni zapovjednik Željko Špiljar, Jasna, Ivica, Živac, Tomi, Kiki, pok. Lugi, Bosanac i Amir, a kasnije su im se pridružili pokojni Haš, Darko i pokojni Dugan.
Sa školskog odmora na ”prvu crtu”
Te davne 1991. godine nitko od tih momaka nije slutio da će ih rat izvući iz školskih klupa i spojiti njihove sudbine. Dolazili su većinom iz Zagreba i okolice, a većina njih se upoznala na ratištu tijekom ’91 godine gdje su zajedno nastavili svoj zajednički ratni put u 124. vukovarskoj brigadi nakon pada Vukovara. Iako je većina starijih boraca trebala biti autoritet mladim ”Ćelavcima” – dogodilo se suprotno. Ti momci su bili uvijek prvi i ispred svih, tamo gdje je to bilo najpotrebnije.
Većina njih tada nije imalo odslužen vojni rok, već su u hodu naučili baratati oružjem i ponašati se kao pravi profesionalci. Jedini među ”Ćelavcima” se tada kao malo stariji isticao Ivica (iz okolice Samobora) koji je došao iz 1. gardijske brigade Tigrovi. Ivica je ubrzo i postao zamjenik zapovjednika pok. Željka Špiljara – Žaca.
Špiljar je također bio iz Zagreba, točnije iz Rudeša, i kao dragovoljac HOS-a je otišao za Vukovar gdje je ostao do zadnjeg dana te izašao u proboju s preostalim živim HOS-ovcima iz Vukovara. Ivica Arbanas, Ivan Anđelić – Dok i pokojni Špiljar su bili suborci iz Vukovara sa Sajmišta i tada velika podrška “Ćelavcima”.
Svi su se nakon ranjavanja vraćali na bojišnicu
Izviđanja su im bila svakodnevnica, a odlazak iza neprijateljskih linija odrađivali su u šali. U Cerić su odlazili u nekoliko navrata gdje su nanijeli velike štete neprijatelju, kao i prema Vukovaru na relaciji Sv. Ana – Marinci kada su od strane neprijatelja bili primijećeni i pod teškom artiljerijskom vatrom jedva izvukli žive glave u Nuštar. U tom izviđanju nastradao je dozapovjednik IV. Bojne i Tenkovske jedinice 204. Vukovarske brigade Antun Petrić Frenki iz Vukovara.
Prvi ranjen među Ćelavcima bio je Kiki (Nuštar). On je sa 17. godina, točnije 15. kolovoza 1991. godine, iz Zagreba otišao kao maloljetni dragovoljac u istočnu Slavoniju. Kiki je bio obrađen u vinkovačkoj bolnici i nakon toga je prebačen u ratnu bolnicu koja se nalazila u Cerni. Nakon pet dana napušta samovoljno stacionar i na štakama se vraća svojim suborcima u Nuštar gdje je pod prismotrom medicinske sestre redovito primao terapiju. Nakon nekoliko dana s drenom u nozi vratio se aktivno svojim zadaćama.
Nakon dosta provedenog vremena u Nuštru, Ćelavci su zajedno sa svojom jedinicom prebačeni u Durgutovicu kod Ivankova. U Durgutovici im se pridružuju tri nova momka, a to su pokojni Haš, Deni i Darko. Haš je bio već stari borac koji je također prošao već do tada dosta ratišta, a Deni je došao iz HOS-a. Deni je ’91 bio zarobljen kod Korita te završio u logoru – Stara Gradiška.
U Durgutovici je ranjen i drugi ”Ćelavac”. Bosancu je geler rasprskavajućeg metka prostrijelio obraz na licu. Obrađen je u vinkovačkoj bolnici i nakon obrade vratio se svojim suborcima na liniju gdje je dalje također izvršavao sve svoje zadaće.
Četnici im ucijenili glave
”Ćelavci” u Durgutovici nastavljaju svoja izviđanja prema neprijateljskim linijama (Karadžićevo) gdje su se već prvi dan teško sukobili s neprijateljem (Niški specijalci i Beli orlovi). U jednoj od tih akcija nastradao je pokojni Zoki iz Zagreba koji je bacajući ručnu bombu na neprijatelja aktivirala njemu iznad glave. Zoki je ozlijeđen od kuglice iz ručne bombe koja je prošla između oka i očnih kapaka te se zaustavila u malom mozgu. Zoki je bio treći ranjeni ”Ćelavac”. Zbog komplicirane i nemoguće operacije jer kuglica se nalazila u centru živaca kod malog mozga po nalogu i preporuke doktora, Zokiju je preporučeno da bi bilo najbolje da se razduži i vrati kući jer svaki nezgodan udarac u glavu mogao je tada biti poguban za njega, no on je ostao dalje sa svojim mladim suborcima. U toj istoj akciji Živac je lakše ozlijedio nogu, ali nažalost – Zoki je naknadno preminuo od posljedica ranjavanja.
Rat je uzeo svoj danak
Nedugo nakon tih događanja nastradao je četvrti po redu. Deni je bio ranjen na liniji u ruku od strane četnika koji su u izviđanju došli do naše linije, a nakon obrade je također ostao na ratištu. Peti ranjeni ”Ćelavac” bio je Darko koji je nagazio na paštetu. piše Dnevno.hr.
Zahvaljujući brzoj intervenciji svojih suboraca, Darko je odveden u bolnicu…
Poznato je da je ova skupina maloljetnih branitelja neprijateljima zadavala teške udarce, te da su im zbog toga Srbi ucijenili glave na tadašnjih 200 tisuća maraka. Ipak, hrabrost ”Ćelavaca” uzela je danak najprije na bojišnici, a potom u poraću.
Lugi je umro u agoniji PTSP-a, Dugan si je poslije rata oduzeo život, dok je Haš je poginuo u oslobađanju Rame, bojišnice u BiH na kojoj su ”Ćelavci” tijekom ’92. nastavili svoj ratni put.
