Nova godina, kao i svaka prije nje, dolazi s velikim očekivanjima ali i često s još većim lažima koje sami sebi izgovaramo.
To je ono doba godine kada si u ponoć, s čašom šampanjca u ruci i konfetima u kosi prilično ozbiljno obećavamo da ćemo ”od sutra” drugačije.
Obećamo si da ćemo se zdravije hraniti i to dok još osjećamo miris sarme i mahnito brišemo ostatke francuske salate s brade i svečane košulje.
Zaklinjemo se, naravno, da ćemo više vježbati i slušati zdrave savjete tamo nekih stručnjaka, a rečenica ”manje ću biti na mobitelu” izgovara se, sasvim simbolično, dok se u isto vrijeme objavljuje stoti story s dočeka.
Najdosljedniji među nama zaista se odluče i ”raditi na sebi”, iako nitko točno ne zna što to znači.
Je li to joga? Terapija? Čitanje knjiga koje stoje na polici još od 2014. godine?
Ili samo tiha nada da ćemo se nekim čudom probuditi kao bolja, organiziranija i motiviranija verzija sebe – a da se pritom ne moramo previše potruditi.
Ipak, u svemu tome ima nečeg lijepog. Novogodišnje odluke nisu tu nužno da bi se ostvarile, nego da nas na trenutak podsjete da vjerujemo kako možemo bolje. Pa makar i lagali sami sebe.
One su mala, kolektivna vježba optimizma.
A kad ih već u siječnju elegantno prekršimo – nema veze. Jer nova godina je duga, a sljedeća Nova nas već čeka s novim odlukama, istim obećanjima i istom, nepopravljivom ljudskom nadom.
Kada osvijestite da Nova godina ne traži savršenstvo, već samo malo hrabrosti da pokušamo, malo humora da se sebi nasmijemo – i dovoljno samopouzdanja da, kad u veljači shvatimo da nismo baš postali nova osoba, mirno zaključimo kako je i ova stara, uz sitne popravke, sasvim u redu. (ika)
