Piše: Ivan Karačony
Bojan Navojec, sve popularniji hrvatski glumac, danas je u bjelovarskom Gradskom muzeju otvorio svoju prvu izložbu u ulozi konceptualnog umjetnika koji se skrio pod imenom Sir Buco.
Izložba ”U potrazi za izgubljenim šahtom” prva je Navojčeva izložba koja je trebala iz naftalina izvaditi Tomu Vinkovića, antifašističkog borca i narodnog heroja čije je ime svojevremeno nosila bjelovarska ljevaonica, tvornica strojeva i sveprisutnih traktora u bivšoj Jugoslaviji.
U fokusu Navojčeve ideje zapravo se našao šaht koji je proizvodila spomenuta tvornica, šaht koji je bio razasut po asfaltima diljem cijele bivše Juge, ali i krasio slavnije ulice drugih država svijeta, čime je na specifičan način promovirao ime Grada Bjelovara.
Međutim, čini se kako je cijela Navojčeva priča na koncu samo ostala na dobroj ideji.
Dobra ideja, loša izvedba
Premda je o konceptualnoj umjetnosti zaista teško diskutirati jer je svatko od promatrača istu vidi i doživljava na ”svoj način”, današnji pokušaj prodavanja priče koja zapravo i ima genijalnu podlogu, pretvorio se u privatnu Navojčevu predstavu za javnost u kojoj je najviše uživao upravo on sam.
Uz klasično paljenje svijeće na torti, nekoliko kratkih šanerskih dosjetki za koje se čini kao da su kod njega postale već dobro utvrđeno gradivo iz scenarija za neku seriju, do morbidnog prodavanja magle u podrumu muzeja gdje se Navojec pokušao ”našaliti” s nadgrobnom pločom na kojem je stajalo njegovo ime, zaista je potvrdilo rečenicu jednog od najvećih svjetskih živućih umjetnika Damiena Hirsta koja glasi; ”Postoji umjetnost i postoji svijet umjetnosti”. Ako je suditi po prikazanom, ”Sir Bucina” izložba definitivno spada u ovu drugu kategoriju.
Ideja i priča oko samog šahta i šahtova koji su u obliku ”postaja” bili raspoređeni na kartonima oko Gradskog muzeja, nažalost je pala u drugi, ako i ne u treći plan. Čitajući uvodnik, odnosno materijale za izložbu ”U potrazi za izgubljenim šahtom”, dalo se zaključiti kako će ideja o šahtovima u režiji vrlo dobrog glumca Navojca biti sjajno izvedena u praksi.
Najautentičnija kulturna baština
Između ostalog sam Navojec je u materijalima za izložbu sam napisao; ”Prepoznao sam ovaj šaht kao moguću i vjerojatno najautentičniju kulturnu baštinu našeg kraja”, a složio se netko ili ne, Navojec tu zaista ima pravo.
No čini se kako je priča otišla u posve drugom smjeru. Od ideje s kojom se ne može promašiti, dobili smo naporno prenemaganje pod protekcijom jedne kulturne ustanove kao što je Gradski muzej.
Iduću konceptualni umjetnik koji će izlagati u Gradskom muzeju mogao bi se, primjerice, pojaviti s idejom kako će se njegov performans sastojati od toga da donese pet ili šest pizza s maslinom i tvrdi da je maslina Dalmacija koju brani od Mlečana koje simbolizira, recimo, pršut koji bi umjetnik mahnito jeo pred publikom i time pokazivao svoj otpor.
I bjelovarsku kulturu možda najviše treba brinuti što bi i takav koncept vjerojatno prošao.
Nepotrebne kerefeke
Premda svaki umjetnik i promatrač ima svoje specifično viđenje, u priču oko bjelovarskog šahta možda nije trebalo umiješati toliku dozu teatralnosti i nepotrebnih kerefeka koje zapravo i nemaju veze sa samim šahtom, već su ili znaju biti ubačene eto tako, često radi same forme. Netko će reći da je to i bit konceptualne umjetnosti. Da, ali…
Navojec sigurno ne bi pogriješio da je fotografirao šahtove na raznim lokacijama diljem Hrvatske ili susjednih zemalja ili gdje ga već sve ima, a potom od fotografija iz te kolekcije napraviti jednu krasnu izložbu. Možda je šaht trebao biti i ostati glavni lik izložbe, a ne umjetnikov grob ili roboti u kombinaciji s bečkim valcerom.
Na koncu, svi od života nekako zahtijevamo da bude smislen, ali zato od umjetnosti tražimo da ima najveći mogući smisao. Kako je netko jednom rekao, možete napisati samo jedan roman ili priču, odlomak ili rečenicu, jedan stih ili samo onu jednu, jedinu riječ–ali svi oni zauzvrat, moraju zadovoljiti jedan uvjet–da budu duboko smisleni…
Izložba je otvorena do 9. lipnja pa si uzmite pola sata i skoknite do Gradskog muzeja.
