Da biste bili svjesni nastupanja klimatskih promjena, ne samo da je dovoljno pratiti vremenske prognoze ili pratiti krčenju šuma i parkova zbog najezde potkornjaka kojima odgovaraju uzastopne sezone s višim temperaturama i nižom vagom. Ako ovih dana prođete selima mogli bi ste primijetiti poljoprivrednike koji nakon još jedne zime bez snijega žele sačuvati vodu u bunarima za svoje osobne potrebe u domaćinstvu, dok pomoću vatrogasaca pripremaju zalihe vode za životinje koje moraju napajati.

Utjeha može biti da ”u godišnjim prosjecima” oborina nije pretjerano nedostajalo, niti se promjena po tom pitanju očekuje, ali veliki je problem što se pojavljuju u krivim količinama u krivo vrijeme na krivim mjestima. No slaba korist od praćenja i prognoziranja pojave gljivica, korova, kukaca i drugih nametnika ili prijenosnika biljnih bolesti bez općeg prilagođavanja klimatskim promjenama.
Što očito podrazumijeva kvalitetnije upravljanje vodama.

U puno stabilnijim i vlažnijim klimatskim uvjetima koji su vladali u prošlom stoljeću prošla država je donesla i provela odluku o isušivanju i zauzdavanju vodotoka u korist privrede. Možemo samo zamisliti koliki su iznosi potrošeni kako bi se sve rijeke i potoci u svim šumama, poljima, selima i gradovima izravnali radi najbržeg mogućeg otjecanja. Šume su i u tom slučaju platile svoju cijenu velikim sušenjem, a porezni obveznici su još jednom platili naknadne zahvate za ublažavanje tih posljedica. Nakon što su se preživjele šume prilagodile tada pogoršanom režimu podzemnih voda, tko će plaćati cijenu novih klimatoloških stresova?

Institucije su svjesne rizika koji dolaze s klimatskim promjenama pa vlasti godinama govore o navodnjavanju u poljoprivredi koje podrazumijeva pumpanje vode iz rijeka nazad na polja. Liči li ta priča samo meni na zahvaćanje vode pomoću sita, ali će se poljoprivrednicima uredno naplaćivati? Ribnjačarstvima koja su podignuta na nekadašnjim močvarama, odavno znaju da je dovoljno teško pumpati dovoljno vode iz rijeka čiji je nivo niži od nivoa u ribnjacima, naročito nakon što uzvodni poljoprivrednici eventualno za sebe odgrabe svoj dio. Ponekad zahvaćanje vode iz rijeke domaćim proizvođačima na žalost može biti uzaludni trošak, dok bezalkoholna industrija za vodu plaća koncesiju od 3 lipe po litri?

Bilo bi zanimljivo da netko napravi financijsku računicu za industrijsku proizvodnju vode ”iz ničega”, a da bude iste kvalitete i kvantitete kao prirodna…

Nakon što su Hrvatske vode i DHMZ razvili numerički model prognoziranja poplavnih valova na riječnim slivovima logično je planirati izbjegavanja budućeg presušivanja ne samo malih nego i velikih rijeka, odnosno usporiti njihovo otjecanje. Zadržati kanale ali i obnoviti nekadašnje spore krivudave tokove te ih zajedno koristiti za upravljanje rizicima i od suša i od poplava. Zanimljivo je da je u tom smjeru početne ali konkretno velike korake poduzelo civilno društvo izradom prve karte nizina duž rijeke Save, a koje imaju prije više od 50 godina oduzetu sposobnost preusmjeravanja i preuzimanja poplavnih valova. Na štetu stanovnika Gunje.

Neke od udruga koje rado etiketiramo kao parazite državnog proračuna, na toj sposobnosti mogu samo zavidjeti mnogim državnim institucijama. Na primjer, javnom raspravom o prostornom planom Bjelovarsko–bilogorske županije udruge su kao i izrađivač studije utvrdile da je potrebno brisati planirane akumulacije iz Natura2000 područja ili ako utiču na nju. To županiju nije spriječilo da uključi Podravsko–virovitičku u projekt akumulacije Miletinac na vjerojatno posljednjem prirodnom mrjestilištu riba i vodozemaca u županiji. Što je točka na ”i” što se tiče raznim zahvatima biološki i kemijski uništenoj rijeci Ilovi koja obuhvaća pola županijskog sliva. Druga polovica pripada Česmi koja nije puno bolja iako se i ona još uvijek nalazi u Natura2000 području. Dvije posljednje tanke niti slatkovodne prirode u potpuno kultiviranom krajoliku, u županiji čija opskrba vodom znatno ovisi o vodocrpilištima na rijeci Dravi.

U slučaju Česme planirane su akumulacije na pritokama, a jedna je kod Samarice.

Samarica se kroz razne projekte i studije poteže od 80-tih godina. Do 2018. godine izrađeno je barem 7 opširnih dokumenata čija pojedinačna cijena sasvim sigurno ne sadrži manje od pet znamenki. Najzanimljivije je da izrađivač posljednje studije napominje kako mu u projektni zadatak nisu dani podaci o stvarnim potrebama za navodnjavanjem tako da ne može sa sigurnošću utvrditi ima li u planiranoj akumulaciji previše ili premalo kapaciteta za tu osnovnu svrhu. Pa uskoro možemo očekivati plaćanje izrade nove studije koja će opravdati prethodna projektiranja?

Kako stvari stoje treba se ”uzdati se u se i u svoje kljuse” pa nije loše razmotriti opciju sakupljanja i one vode koja se kondenzira u klima uređajima, jer bi u budućnosti litra vode vrlo naglo mogla postati puno skuplja od 3 lipe po litri.

Comments

comments