Piše: Dragica Ščrbačić Dragovac, draga suradnica Regionalnog portala Bjelovar.live i čuvarica kulturne baštine
Draga moja čitalačka družino!
Povodom Svjetskog dana šešira (15. siječnja) objavljujem zanimljivu prigodnicu – istraženu kratku povijest novoračačke klobučarske obitelji Vargić, koja se bavila izradom klobuka, danas šešir ili po domaće škriljak, pedeset godina!
(klobučar, dolazi od riječi klobuk, ono što je okruglo, nadignuto od postojeće ravne površine i šuplje, ono što je naklobučeno. Vladimir Anić, Rječnik hrvatskog jezika, Novi Liber, Zagreb 1994.)
Oko 1850. godine opančar Janko Vargić doselio se s obitelji iz Međimurja u Novu Raču. Jankov sin Ferdo nije se želio baviti opančarstvom već je postao šustar. Dana 9. rujna 1909. rodio mu se sin Stjepan, Stevo, koji je postao priznati klobučar. A kako, uskoro ćete spoznati!
Stjepan je oženio Janu iz račačke obitelji Škojc, s kojom je dobio sina (1938.) nadjenuvši mu također ime Stjepan, Stevo, i kćer Zlatu (1947.). Sin Stjepan, Stevo, zajedno sa svojom suprugom Anom, pomagao je ocu klobučaru sve potrebno u radionici oko izrade klobuka te je tako i on postao vrstan klobučar.
Ovu sam obitelj posjetila u proljeće 2010. godine i pažljivo zapisala njihove riječi.
Naravno, tada nisam imala više prilike razgovarati sa starijim Stjepanom klobučarom jer je umro 23. travnja 1978. Naime, on je nabavio klobučarski alat od svog bratića Miška Pavlovića iz Rače, jer se je Miško počeo baviti proizvodnjom soda-vode, krahera i šabesa.
Materijal stizao iz zagrebačke zadruge
Ovako su njegovi – sin Stevo i snaha Ana, započeli obiteljsku priču i nastavili:
– Tata, odnosno svekar, nakon nabavljenog alata završio je klobučarsko naukovanje kod jednog majstora u Podravini, zaboravili smo mu ime. A sav potreban materijal za izradu klobuka nabavljali smo u klobučarsko-obrtničkoj zadruzi u Zagrebu (KLOPKA).
Gotove tuljce smo mazali ”gumidraganjtom”, to je bila zrnata masa koju smo rastopili u vodi i njome premazivali četkom svaki tuljac kako bi dobio čvrstinu. Nakon toga smo ih oko 10 nanizali jedno na drugo i to po veličinama, po brojevima, i onda ih stavljali na paru. Nadalje smo ih navlačili na drvene kalupe, opet naravno po veličinama.
Tuljce smo sa špagom zavezali za kalupe i stavljali u sušionicu koju smo imali sagrađenu u dvorištu. Osušeni tuljci su se stavljali zatim u ”viš-mašinu”, koju smo zvali i ”glanc-mašina”. Spomenuti kalupi su na donjem dijelu imali pet rupa, u koje smo mogli stavljati prste šake što nam je omogućavalo povoljno rukovanje.
Svi su kalupi bili drveni i raznih oblika, a mi smo se najviše služili okruglima. U svojoj smo radionici imali najveći broj kalupa – 58, ako smo slučajno trebali veći, posuđivali smo ga od kolege klobučara Tudića iz Bjelovara. Takav veći (broj 60) trebali smo za našu stalnu mušteriju Božu Vanju iz Rače.
Pera na klobuku
Na tuljce su se nadalje morala šivati pera koja se na krajevima obrezuju. To se ne može raditi nikakvim škarama, za to postoje specijalni i vrlo oštri noževi. Na krajeve pera prišivali smo rubove (nisu ih svi imali), a s unutarnje strane znojnicu i podstavu, također ih nisu svi imali. Da bi ta pera klobuka dobili čvrstinu premazivali smo ih štirkom.
Materijal za izradu klobuka bio je najčešće vuneni, a imali smo i materijala od zečje dlake kao i od sameta, ali te smo škriljake vrlo slabo prodavali. Poslije šezdesetih godina 20. stoljeća u modu su došle kape. Odmah smo se dali pored klobuka i u proizvodnju raznih kapa od raznog materijala i raznih veličina, čak smo šivali i dječje kape koje su bile vrlo lijepe! – ispričali su.
Nekadašnji običaj klobučara za Dan žena
Ovdje sam zastala, vratilo mi se sjećanje: pred očima mi se stvorio veseli izlog klobučarske Vargićeve radionice – uredno posloženi šeširi i kape raznih materijala i boja, a posebnu pažnju mi plijene upravo spomenute dječje kape, osobito ”šilterice”, misao i čežnja me progone – hoću li ikada imati ovako lijepu kapu?
Još mi se jedna slika vrti glavom i dolazi do bistre svijesti.
Naši su klobučari imali običaj svake godine uoči 8. marta – Dana žena, kada su Račanke priređivale ”žensku” zabavu s tombolom, u svoje izloge obvezno staviti sve darovane predmete.
A to baš s namjerom da Račanci vide kako će tombola biti bogata, pa će ih što više privući na zabavu. Uistinu, tu se moglo vidjeti svega i svačega…
Jedne su godine Vargići za tombolu darovali dvije dječje kape ”šilterice”, što je posebno obradovalo mene i moju prijateljicu Lelu i svu djecu, jer smo svi znatiželjno zurili u te predmete.
Nažalost, na zabavi moj broj nije nijednu ”izvukao”!
Šešir od zečje dalek i pliša
Od svog sam djeda više puta čula kako vam je nosio ”škriljake” da ih ”preokrenete”! Recite, molim vas, što se pod tim podrazumijeva?
– Često smo dobivali škriljake na popravak, uglavnom svi su bili naše izrade. U tom ga je slučaju trebalo rasporiti, osloboditi od svih konaca, oprati i preokrenuti, ono što je bilo unutra stavili smo van i ponovo sašili. Nakon toga ljudi su imali ponovo gotovo novi šešir. A šešir oduvijek nije baš bio jeftin muški modni ili praktični dodatak, a popravak nije bio skup, time su se ljudi često zadovoljavali. Šeširi od zečje dlake i pliša nisu se mogli preokretati – kazao je.
Prodaja šešira po sajmovima
Kako ste imali organiziranu prodaju i da li ste od klobučarskog zanata mogli lagodnije živjeti?
– Imali smo mi 10 rali zemlje koja se normalno obrađivala, blago i svinje. Kao i svi račački obrtnici morali smo si budžet nadopunjavati poljoprivredom. Malo svojih proizvoda smo prodali u radionici. Stalno smo putovali po sajmovima gdje bi onda nešto više prodali. Sajmovi su se uglavnom održavali za vrijeme crkvenih blagdana, a mi smo putovali po čitavom bjelovarskom području, do samog grada Bjelovara, pa smo išli na onu stranu prema Moslavini – u Berek, Ivanjsku… i ovdje bliže Rači, u Veliki Grđevac, Veliku Pisanicu, Severin… onda i prema Daruvaru itd…
Kobile u zaprezi
– O tim putovanjima imamo svakakvih dogodovština. Jedno iznimno ružno putovanje nikad ne možemo zaboraviti. Za Martinje 1970. išli smo na sajam u Srijedsku, uhvatila nas je na povratu teška mećava, nismo vidjeli puta kojim smo došli, pa smo onda okrenuli prema Bjelovaru i odande tek išli prema Rači.
Putovali samo cijelu noć, ujutro došli doma, ni se znalo tko je bio umorniji, kobile ili mi.
Na sve sajmove su nas vozile u zaprežnim kolima naše dvije kobile, a ako bi koja bila ždrebna onda smo upregnuli samo jednu. Večer prije odlaska na sajam u velike drvene kištre uredno bi posložili po veličinama naše šešire i kape i rastavljeni štand i ostalo šta nam je trebalo.
Ujutro bi se dizali već u jedan sat i sve pripremljeno stavljali u kola i kretali na put, ni se pitalo je li zima ili vrućina, jer je štand na sajmu u sedam sati najkasnije trebao biti postavljen! – ispričao je.
Nogometaši NK Trnskog putovali zapregom na utakmice
Te su kobile puno puta još sredinom 50-ih godina vozile i nogometaše NK Trnski na utakmice u okolici. Naime, klobučar Stevo Vargić mlađi bio je nogometaš u spomenutom klubu.
Nakon očeve smrti, zajedno sa suprugom Anom (rođ. Bengez iz Stare Rače), još je radio u klobučarskoj radionici dvije godine, zatvorio ju je 1980. godine i u potpunosti se posvetio poljoprivredi.
U braku su im rođena dva sina: Darko (1965.), poznati hrvatski atletičar-maratonac i Danijel (1971.) koji je automehaničar na rodnom imanju. Stjepan, Stevo Vargić, mlađi klobučar, napustio je ovaj svijet 1. svibnja 2022. godine.
Povijesna crtica o klobuku
Klobuk je u prošlosti imao puno veću ulogu nego što je ima danas. Njegova povijest seže još u staru Grčku i Rim, gdje je pilleus (šešir, kapa) smatran simbolom slobode, jer je oslobođeni rob dobio šešir. A stoljećima poslije bio je odjevni predmet i službeni znak.
Mnogi i dalje kažu da je to najmuževniji odjevni predmet, te da muškarcu daje posebnu notu muškosti, da čak određuje i njegov karakter, ali, treba ga znati nositi!
Od davnina u raznim životnim situacijama, kad želimo nekoga pohvaliti, kolokvijalno kažemo:
”Skidam mu kapu!”
