Zašto bismo plaćali ilegalno šljunčarenje susjedima, kada isto možemo plaćati svojim ljudima?

Nakon dugogodišnjeg truda saborskih zastupnika, prihvaćen je amandman na izmjene Zakona o vodama kojim se, kako je navedeno ukida “desetogodišnja zabrana eksploatacije šljunka i pijeska iz naših rijeka”.

Većina saborskih zastupnika uporno tvrdi kako je upravo Sabor izglasao takvu zabranu, ali ne objašnjavaju zašto, gdje i pod kojim uvjetima. Niti da je istu zabranu za obnovljiva ležišta šljunka i pijeska ukinuo 2013. godine.

Problem hidroelektrana

Zabrana je uvedena u Zakon o vodama 2009. godine kako bi se iskorijenila praksa ilegalnog vađenja šljunka i pijeska iz rijeka, a bez plaćanja koncesija, rudarskih naknada i poreza koje su šljunčare izvan korita rijeka uredno plaćale. Povod takvoj zabrani bilo je i snižavanje dna korita rijeka, prosječnog smanjenja vodostaja i podzemnih voda u okolnom poljoprivrednom zemljištu i na vodocrpilištima, što su problemi koji neće nestati na rijekama čiji je dotok alpskog šljunka i pijeska blokiran desecima brana uzvodnih hidroelektrana.

Zbunjeni saborski zastupnici

Da su saborski zastupnici potpuno zbunjeni i ne znaju raste li ili pada nivo voda u rijekama, zašto se i kada to dešava pokazuje odgovor na pitanje trenutnog ministra zaštite okoliša i energetike početkom ove godine u Saboru, koji očito o toj problematici zna više nego što želi reći. Iako ministar zna da korita velikih rijeka kontinuirano padaju, nije mu problem saborskoj većini dopustiti izmjene zakona koje problem neće riješiti, nego upravo suprotno.

Situacija je takva da su naše rijeke u dubokoj fazi guranja riječnog sedimenta prema svojim ušćima, a dotoka sedimenta na ulazima u Hrvatsku odavno nema.

”Susjedi” nas ”prče”! Gdje nam je pamet!?!

Zbog toga nastaju nizvodni čepovi koja mogu predstavljati problem kada naiđe poplava, pa je od 2013. godine dopuštena eksploatacije ukoliko koncesionar ispuni uvjete koji vrijede i za sve ostale investitore u RH.

To podrazumijeva izradu studije utjecaja na okoliš što je očito prepreka koju nitko nije mogao na pošteni način prijeći zadnjih 10 godina, iako u biti nikakve zabrane za opravdane zahvate nije bilo. Sve to naravno ne zanima susjedne zemlje koje su nam bez problema nastavile prodavati ovaj zajednički neobnovljivi resurs.

Kao da Sabor i ministarstva nisu bila svjesna da su državne institucije svojim ne činjenjem odgovorne za štete nastalima na plovnim pravcima i povećale rizike od poplava. Pa što su ti naši izabrani državnici u tih 10 godina mogli poduzeti?

Vrlo jednostavno, ali nekima i ne

Postići međunarodni sporazum sa susjednim zemljama o održivom gospodarenju zajedničkim rijekama.
–Postići sporazum sa Slovenijom ili presudu Europskog suda za materijalnom i/ili financijskom kompenzacijom zbog zadržavanja zajedničkog resursa na svojoj strani granice.
–Uvjetovati susjednim zemljama pregovore o pristupanju EU donošenjem zakona i propisa sukladno EU direktivama.
–Osigurati EU financiranje za precizna mjerenja vodostaja, kvalitete i količine podzemnih voda, geodetskog snimanja riječnih korita, monitoringa (ne)vodenih organizama i ostalog u svrhu izrađivanja studija utjecaja na okoliš za eksploataciju ili razmještanje riječnih nanosa. Barem na najkritičnijim lokacijama poput Karlovca i Osijeka koji po svojoj prilici imaju koliko–toliko obnovljiva ležišta sedimenata, pa zakonske zabrane vjerojatno nije ni bilo. Ali eto, to nitko (recimo Agencija za plovne puteve) nije na znanstveno utemeljeni način provjerio.

Ilegalno šljunčarenje

Ništa od potrebnog do dana današnjega nije učinjeno, ali je uz minimalan napor vrlo jednostavnim amandmanom izmijenjen jedan članak zakona koji će gospodarenje ovim resursom vratiti u stanje prije 2009. godine, koje je bilo obilježeno ilegalnim šljunčarenjem!

Jer zašto bi smo plaćali ilegalno šljunčarenje susjedima, kada isto možemo plaćati svojim ljudima?

O uklanjanju pravog uzroka problema možda se počne razgovarati nakon slijedećih 10 godina, nakon što se nečiji džepovi ponovo napune, poljoprivredna polja isprazne.

I tako, kažu u Saboru da se zaštitari okoliša na svaku gospodarsku djelatnost na našim rijekama dižu na zadnje noge, što je istina. Jer ”naši” saborski zastupnici noge više niti nemaju!