Piše: Dragica Ščrbačić Dragovac, draga suradnica Regionalnog portala Bjelovar.live i čuvarica kulturne baštine
Uvjerena sam da mnogi od vas ne znaju kako je Jadransko more gotovo najistraženije more na svijetu u pogledu deseteronožnih rakova. Ovu zanimljivost možemo zahvaliti biologu, istraživaču rakova, znanstveniku čija su istraživanja i djela ušla u svjetsku literaturu, Orlovčanu (a slobodno se može reći i Račancu, Bjelovarčanu, Daruvarčanu i Rovinjcu); prof. dr. sc. Zdravku Števčiću (Orlovac, kraj Nove Rače, 22. studeni 1931. – Rovinj, 5. listopada 2018.)
Velika želja za radom na moru
Nakon završene osnovne škole u rodnom Orlovcu i Gimnazije u Bjelovaru nastavio je školovanje u Zagrebu na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu – Studij biologije, gdje je diplomirao 1956. godine.
Još kao student bio je u dobrim odnosima s jednom inspektoricom za školstvo Jelkom Radić kojoj je odmah obznanio radosnu vijest. Gospođa je iz istih stopa nazvala direktora II. zagrebačke gimnazije gdje je bilo upražnjeno radno mjesto profesora biologije.
Već za tjedan dana mladi profesor Zdravko Števčić bio je u razredu. Ali, nije se dugu zadržao u toj školi jer je uskoro bio pozvan na odsluženje vojnog roka.
Po povratku iz Jugoslavenske narodne armije nije se vratio u Zagreb već je otišao u Daruvar i u daruvarskoj Gimnaziji počeo predavati svoj omiljeni predmet – biologiju.
Niti tu se nije dugo zadržao, samo tri godine, jer su mu se u glavi vrzmale želje kako bi zapravo želio raditi na moru, u nekom oceanografskom institutu.
I ta mu se je želja ubrzo ostvarila.
Naime, već je 1. rujna 1960. započeo s radom u Rovinju (Institut za biologiju mora ondašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti), danas Centar za istraživanje mora Instituta Ruđer Bošković.
Zanimljivo je kako je tamo dospio.
”Ma kakav Slovenac!”
Iako je zadovoljio sve kriterije iz natječaja za to radno mjesto, kolebao se i bojao – kako mi je rekao – visokih temperatura, sukoba s mornarima i akademskih intriga.
No, jedan akademik s kojim je razgovarao o tom radnom mjestu i koji ga je podržavao, prepoznao je njegova kolebanja pa mu je rekao ako ne prihvati ponudu, da na to mjesto dolazi jedan Slovenac.
Na to se profesor Števčić žacnuo i glavom mu je prostrujala misao – ma kakav Slovenac!
I tako je prihvatio taj posao na kojemu je ostao do umirovljenja.
Tijekom 2005. godine objavio je svoje životno djelo – ”Revizija brahiurnih rakova”
Veliki dio vremena za svog radnog vijeka posvetio je istraživanju rakova deseteronožaca.
Počeo je s istraživanjem cjelokupne biologije rakovice na čemu je magistrirao 1963. (prvi od zoologa), a već je na istoj temi i doktorirao samo dvije godine poslije (1965.).
Pored istraživanja ekologije rakova rovinjske okolice i fauna deseteronožaca Jadrana, najviše vremena posvetio je istraživanju sistematike, budući je stanje u sistematici skupine rakova svijeta koje je opisivao bilo poprilično kaotično.
U svom pedesetogodišnjem radu postigao je izvanredne rezultate;
Godine 2005. objavio je svoje životno djelo, monografiju u kojoj je kritički preispitao sistematski status (rang) i položaj svih do sada opisanih viših skupina kratkorepaca iznad razine roda deseteronožnih rakova cijeloga svijeta, a nosi naslov ”Revizija brahiurnih rakova” (engl. The revision of brachyuran crabs, 2005).
Ukupno je opisao (do 2014. kada sam se s njim susrela i razgovarala);
Pet novih vrsta, 105 plemena (tribusa) od ukupno upisanih 220 u svijetu, 28 potporodica od 147 opisanih, sedam porodica od 128 opisanih i tri nadporodice od ukupno upisanih 64.
Znao 6 stranih jezika, proputovao 50 zemalja i posjetio pet kontinenata
Mladi profesor Števčić već je 60-ih godina, na početku svojega zaposlenja, shvatio kako nema dovoljno dostupne literature na materinjem jeziku za svoje interese, pa je intenzivno počeo ”zagrijavati stolicu” i prvo je savladao stručnu terminologiju, a onda se predao učenju stranih jezika koje je tečno savladao i pored hrvatskog na stranim je jezicima objavljivao svoje stručne radove – engleski, njemački, francuski, španjolski, ruski i talijanski.
U potrazi za novim rakovima, novim znanjima i upoznavanjima kolega istih interesa, proputovao je oko 50 zemalja svijeta i bio na pet kontinenata.
Taj njegov bogati znanstveno-istraživački rad rezultirao je i privatnom zbirkom koja ima oko 200 rodova rakova, od kojih su neki iznimno vrijedni i rijetki. Zbirka je smještena u podrumu njegove kuće u Rovinju.
Kazao je da će nakon svoje smrti bogatu zbirku ostaviti mladim istraživačima za produbljivanje njihova znanja.
Emotivna strana velikog znanstvenika
U svibnju 2014. godine uputila sam se u Rovinj i posjetila ga u njegovom domu te s njim puno razgovarala.
Iz tog razgovora izdvajam samo nekoliko pitanja u nadi da ćete spoznati i emocionalnu stranu karaktera ovog velikog znanstvenika.
Doktore Števčiću, možete li se bar na kratko vratiti u rodnu kuću u Orlovac?
– Sva čarolija djetinjstva nikad nije nestala iz mojih osjećaja. I danas mogu reći da je u nekom smislu utjecala na moje životno usmjerenje. U rodnoj kući sam naučio puno toga korisnog. Npr. što je to poštenje, kako se po tuđoj zemlji ne može hodati bez prisustva vlasnika, shvatio sam vrijednost domaćih životinja i koja im je briga potrebna, što mi je poslije dobro došlo baš ovdje u radu na institucijskom akvariju. Rano sam shvatio da bez rada nema života. Moja je obitelj u Orlovcu imala trgovinu i ja sam se već kao mali naučio prema mušterijama ljubazno ophoditi. Imali smo čak i radio-prijemnik (kao i učitelj) na baterije dok još nije bilo struje u mjestu. Taj mi je radio puno pomogao širenju mojih životnih vidika. Nažalost, jugoslavenske su nam vlasti poslije Drugog svjetskog rata uzeli trgovinu i moji su nakon toga prodali cijelo imanje i preselili smo se u Daruvar. Inače sam posebno obožavao ići u Novu Raču, osobito na Vel’ku Mašu, jer je Rača bila sajmeno mjesto, puna trgovina, gostionica, imala je općinu, doktora, bricu, lijepu crkvu…
Čak se sjećam i podizanja zvona na turanj račačke crkve 1937. godine, što je bio veliki događaj. Moja je majka (baka) Račanka iz obitelji Mikšec, u tu se je obitelj poslije priženio jedan Habalija, a mama mi dolazi iz obitelji Vitez iz Severina, porijeklom je Čehinja.
Doktore Števčiću, kako vi to zapravo istražujete i opisujete rakove?
– Postepeno sam ulazio u svijet rakova, radio sam na moru (lov), i u institucijskom akvariju. Prvi zapisi za Jadran što se tiče rakova postoje iz 1521., a 1834. prvi je put opisana anatomija rakovice. Zapravo, posljednji je put u svijetu 1957. objavljena sistematizacija ove grupe rakova, pa sam ja tu pronašao prostor za novo istraživanje i sistematizaciju. Kad promotrim sve potrebno kod raka (oblik, građu, izgled čela i bodlja, položaj antena itd…itd…) kreće svrstavanje iz vrste u rod pa onda redom u pleme, podporodicu, porodicu, nadporodicu, i sekciju. Time se malo znanstvenika u svijetu bavi, ali je konkurencija jaka.
Osnivač sam Udruženja sredozemnih istraživača rakova, a ta se moja ideja pokazala jako plodonosnom.
Moj doprinos hrvatskom nazivlju jadranskih rakova nije zanemariv. Nazive skupina davao sam po imenima istaknutih znanstvenika karcinologa (stručnjaka za rakove) iz zemlje i svijeta. Tako su svoje eponime dobili Spiridon Brusina, Otomar Karlovac, Krunoslav Babić, Lazar Cer… I ja imam svoj eponim. Jedan znanstvenik, Kinez iz Singapura, naziv jednom raku kojega je opisivao dao je eponim dakle po meni – Palapedia valentini Ng 1993.
Ovdje je Valentin jednako Zdravko. Ono što će me nadživjeti bit će brojni znanstveni nazivi račjih novoupisanih skupina. Svaki naziv sistematske jedinice nosi naziv autora koji ga je prvi opisao i kada, npr. Ladomedaeus Števčić, 2005. ili Brusinia brucei Števčić, 1991.
”Jadran je u kategoriji najistraženijih mora na svijetu što se tiče deseteronožnih rakova”
Sada u mirovini s jednim mladim kolegom radim razne nadopune pa tako mogu reći da je Jadran u kategoriji najistraženijih mora na svijetu što se tiče deseteronožnih rakova.
Molim za kraj druženja, recite što vas je još za života ponukalo da ste sebi na orlovačkom groblju napravili posljednje počivalište?
– Da, moja grobnica me čeka u Orlovcu. Naime, grobnica u Daruvaru je puna, tamo leže – moja majka (baka), djed, mama i tata. Razmišljao sam ovako: pošao sam u svijet iz Orlovca i njemu se želim vratiti zauvijek!
Zahvaljujući pravilima opisivanja rakova, gdjegod se u svijetu raspravlja o kratkorepim (brahiurnim) rakovima uz ime Zdravka Števčića, iako to nigdje ne piše, nalazi se i selo Orlovac kraj Nove Rače.
Posljednji ispraćaj prof. dr. sc. Zdravka Števčića na orlovačkom groblju bio je četvrti dan nakon njegove smrti. Tom sam prigodom napisala nekrolog, a načelnik Općine Nova Rača pročitao ga je pred rodbinom i Orlovčanima koji su ga došli ispratiti.
