Piše: Goran Matejak, audiofil i veliki zaljubljenik u glazbu
Ako je jedan album 90-ih imao ozbiljan utjecaj na moj glazbeni put, onda je to bez sumnje King for a Day… Fool for a Lifetime Faith No Morea.
U moru tadašnjeg alternativnog i grunge zvuka, FNM su uvijek bili nešto drugo – teže ih je bilo definirati, a svaki njihov album donosio je novo glazbeno lice.
Ovaj album, objavljen 1995. godine, bio je možda i najraznovrsniji u njihovom katalogu, a za mene je bio prava ulaznica u svijet osebujne glazbe, gdje su stilovi mogli besramno sudarati, a rezultati su bili neočekivani i uzbudljivi.
Jedna od najvećih promjena na ovom albumu bila je odsutnost gitarista Jima Martina, što je bendu omogućilo još veće eksperimentiranje.
Umjesto masivnih rifova koji su dominirali Angel Dustom, ovdje su se poigravali s funk rockom, jazzom, gospelom i sirovim punkom. Mike Patton se u potpunosti oslobodio i pokazao zašto je jedan od najdinamičnijih vokala svih vremena – od zavodljivog pjevušenja u ”Evidence” do gotovo psihotičnog vrištanja u ”Ugly in the Morning”, njegov raspon emocija bio je beskonačan.
Album otvara ”Get Out”, pjesma koja odmah udara svom snagom – brzi tempo, razjareni vokali i rifovi koji dolaze i odlaze u kaosu.
To je bio prvi trenutak kad sam shvatio da je ovo nešto drugačije, nešto što nije moglo biti svrstano u ladicu običnog alternativnog rocka. A onda ”Ricochet” – melodična, ali s dozom prijeteće energije, pjesma koja mi je ostala u uhu mjesecima.
No, pravi moment ”prosvjetljenja” za mene je došao s ”Evidence”. Kad sam prvi put čuo tu pjesmu, nisam mogao vjerovati da je to isti bend. Lagani funk groove, jazzerske klavirske dionice i Patton koji pjeva s nevjerojatnom profinjenošću – ovo je bila definicija njihove sposobnosti da iznenade slušatelja.
Faith No More su me naučili da nije nužno birati jedan žanr glazbe, već da je najbolje prepustiti se istraživanju.
S druge strane, pjesme poput ”Cuckoo for Caca” i ”Ugly in the Morning” bile su pravi kaos – agresivne, nepristojne, ali s vremenom su me natjerale da zavolim tu sirovu, nesputanu energiju.
Među najdojmljivijim trenucima albuma svakako je naslovna pjesma, ”King for a Day”.
Mračna, melankolična, s nevjerojatno emotivnim vokalom i gotovo filmskim aranžmanom, ovo je bio dokaz da je bend sposoban za puno više od pukog eksperimentiranja – oni su znali stvoriti pravu atmosferu i priču unutar jedne pjesme.
Zanimljivo je da album u početku nije bio prihvaćen onako kako je zasluživao.
Nakon nevjerojatnog uspjeha Angel Dusta, publika i kritičari nisu znali što misliti o ovom albumu.
No, s vremenom je stekao kultni status, a za mene osobno – postao je album kojemu sam se stalno vraćao. Svaki put bih u njemu pronašao nešto novo, neku skrivenu sitnicu u aranžmanu ili tekstu koja mi je ranije promakla.
Gledajući unatrag, King for a Day… Fool for a Lifetime je bio moj prvi pravi ”nekonvencionalni” album – onaj koji mi je pokazao da glazba ne mora imati pravila, da se može biti i smiješan i ozbiljan, melodičan i agresivan, kaotičan i savršeno uređen u isto vrijeme.
I dan-danas, kada ga stavim na gramofon, ponovno osjetim taj trenutak kada mi se svijet glazbe proširio daleko izvan onoga što su nudili mainstream bendovi 90-ih.
