”A tko će mene?” Star, gotovo slijep i gluh, u azilu čeka nekoga tko će ga voljeti do kraja života

U jednom kutu azila leži stari pas. Ne vidi gotovo ništa, jedva čuje, a njegovi koraci odavno više nisu brzi. Dok drugi psi veselo dočekuju posjetitelje, on uglavnom mirno leži.

Ali kada osjeti ljudsku ruku na sebi, njegov rep još uvijek se pomakne. Jer potreba za ljubavlju ne nestaje s godinama.

Upravo takvom dirljivom pričom bjelovarski Azil Šapa odlučio je podsjetiti na one pse koji najteže pronalaze dom – stare, bolesne i nemoćne.

One pokraj kojih ljudi često prođu jer traže mlađeg, zdravijeg i razigranijeg ljubimca.

Možda mu nije ostalo puno vremena. Ali još uvijek može voljeti.

– Ne može čuti svoje ime. Ne može vidjeti lice čovjeka koji ga je odlučio zavoljeti. Ne može potrčati prema njemu kada se vrati kući. Ali može voljeti – poručuju iz Azila Šapa.

Njihova objava podsjeća na bolnu stvarnost životinja koje starost dočekuju iza azilskih ograda, često bez prilike da ponovno osjete toplinu pravog doma.

Možda nekom starom psu nije ostalo još 10 godina života. Možda ni pet. Možda samo nekoliko mjeseci.

Ali zar nekoliko mjeseci provedenih u ljubavi vrijedi manje od 10 godina?

Ne traži puno. Samo da nekome pripada.

Starom psu ne trebaju duge šetnje ni velike avanture. Trebaju mu mir, strpljenje, toplo mjesto za spavanje i netko tko će ga pomaziti.

Netko tko ga neće voljeti iz sažaljenja, nego zato što je upravo njega izabrao.

– Možda nećete promijeniti cijeli svijet udomljavanjem jednog starog psa. Ali njegov ćete promijeniti cijeli – poručuju iz azila.

I zato, sljedeći put kada pomislite na udomljavanje, nemojte odmah zaobići onog najstarijeg, najtišeg psa.

Možda vas neće čuti kada ga pozovete. Možda vas neće ni vidjeti.

Ali osjetit će vašu ljubav. I možda će upravo zahvaljujući vama prvi put nakon dugo vremena zaspati znajući da nekome pripada.

Jer nijedan pas ne bi trebao posljednje dane života provesti čekajući odgovor na najtužnije pitanje: ”A tko će mene?” (ika)

Foto: Screenshot