Piše: Ivan Karačony (ivankaracony@gmail.com)
Iako godinama djeluje u svijetu grafike u kojem je poznat (barem onima koji prate i znaju) kao jedan od talentiranijih grafičara koji djeluje na ovim prostorima, Saša Končar – Konac tek je nedavno odlučio izaći iz sjene i javnosti predstaviti svoje privatne, kreativne radove.
Čast ih je imala vidjeti domaća publika tijekom nedavne Terezijane, najveće bjelovarske manifestacije.
Konac je svoje radove predstavio kroz prvu službenu izložbu ‘’Tonske razglednice’’ koja je održana u prostoru bjelovarske Kulturne udruge Tonska.
Premda će skromno reći da je ”To je, eto tek tako”, njegovi radovi su puno više od ”Eto, tek tako” priče.
U svojoj skromnosti, ali istovremeno i strahu od kritike, Konac je uspio pobijediti taj strah.
I na tome mu treba čestitati.
Intimni hommeage rodnom gradu
Iako o tome ne priča, ”Tonske razglednice” njegov su intimni Hommage rodnom Bjelovaru, s pomno odabranim sekvencama iz osobnog sjećanja koja su jednom suvremeniku kao što je Konac, zauvijek ostala zapisana u memoriji.
Svi oni mali dijelovi slagalice u Končevoj viziji na koncu poprimaju jasan oblik.
Njegov kreativni put dobro je baždaren uvijek visprenom idejom na kojoj ne oskudijeva, a tako je bilo u konkretnom slučaju ”Tonskih razglednica”.
Bjelovarski stvaralac je odlučio svoju zamisao “provuć” kroz njemu strani, ali eto svima (zašto da ne?) dostupni alat koji se zove računalna grafika.
Taj alat, nažalost, mnogi danas siluju i dovode do razine banalnosti.
Premda mu takva forma nikako nije prvi odabir, jer svoje ideje inače manifestira putem prve ljubavi – grafike (kojom itekako dobro vlada) autor je odlučio biti hrabriji.
I to je iskorak koji prije svega zahtijeva odvažnost.
Sjećanja
Konac je zavirio u svoju intimu. Možda prema sebi nasilno, ali s posve jasnom vizijom prema van.
Uspio je izvući na vidjelo sve svoje tajne sastanke s glazbom i lokacijama koja su obilježile i ostavile utjecaj na njega u formativnim godinama, pa i kasnije kada se suočio sa ”zrelijim” stanjem svog uma i duše…
Povezao je njemu osobno i realno čak i danas svima prepoznatljive gradske lokacije sa zvukom omiljenog mu benda.
Što se tiče glazbe, Konac je u duši rocker što se lako može zaključiti nakon kratkog promatranja plakata koje je strateški pozicionirao u svojim radovima.
Ima tu Majki, Doorsa, Zeppelina…
Autor: Malo zabilježenih trenutaka
– U praiskonskoj vezi zvuka i ambijenta, glazbe i gradskih vizura, najdražih pjesama i omiljenih gradskih sastajališta, nerijetko se u mislima svakoga od nas pojavi tek mutna i nejasna slika ondašnjeg trga i zvuk poluzaboravljenog refrena…
U to analogno doba (70-ih godina prošlog stoljeća) dobar ukus i glazbene preferencije iskazivali su se nošenjem favoritnog vinila pod miškom i ponosnim hodom usred gradskog korza, odlaskom u “Kino Goricu” na projekcije svjetskih glazbenih hit filmova, odlascima na koncerte…
Analogno analognom dobu, pa i ovom novom, digitalnom, malo je zabilježenih trenutaka koji svjedoče o promjenama glazbenih afiniteta s promjenjivošću (ili nepromjenjivošću, shodno konzervatorskom djelovanju) gradske arhitekture u zadnjih 50-ak godina – svjedočio je za Regionalni portal Bjelovar.live autor Konac.
Bez obzira radi li se o ondašnjoj fontani i Bakićevim “Zrcalima” i riffu grupe The Doors (1975.) ili staroj zgradi “Glazbene škole Vatroslava Lisinskog” i “limenom” 50. godišnjem maršu Bjelovarskog Brass Ansambla (2023.), unatoč osobnom glazbenom ukusu autora i romansiranim i uljepšanim kompjuterskim grafikama, preporučujem da svakako pogledate ”Tonske razglednice” i saznajte što je, kada i gdje u Bjelovaru slušala generacija iz koje je ponikao autor.
Legendarnih 19:14
Osobno me veseli i detalj koji je Končar objavio na društvenoj mreži, a radi se o također njegovom eksperimentu s računalnom grafikom pomoću koje prikazuje nepostojeći (ali u Končevoj zamisli itekako postojeći) grafit na zidu na kojem je sprejom napisano 19:14.
Kao što mi je još davnih dana kao mladom novinaru pokušao iskustveno objasniti njegov dobar frend Goran Šegić – Šec; ”Čuj mladiću, to ti nije vrijeme na satu, to ti je jedan bitan rezultat, ako nisi znao. Samo kažem, nije da pametujem, čisto da znaš”.
Da, jasno, rezultat je to finalne utakmice između ORK Partizan (današnji RK Bjelovar) i njemačkog Gummersbacha koja je odigrana 19. veljače 1972. godine u prepunoj dortmundskoj dvorani.
Bjelovar je tada u gostima postao prvak Europe.
Konac je decentno i posve logično posložio taj rezultatski uspjeh na zamišljeni zid.
Točno tako da izgleda poželjno za naštampati na majicu kao suvenir Grada Bjelovara. (Bez brige, već dogovoreno s autorom?).
Ako ste čuli za legendarnog Banksyja, eto vam u Bjelovaru vjerne kopije čiji autor kuži smisao.
Rekli bi, stvar je u minimalizmu koji odražava stav i promiče filozofiju oaza jednostavnosti i jasnoće.
U svakom slučaju, od Konca s nestrpljenjem očekujem(o) još mnogo novih dragulja kojima će ne samo opravdati imidž stvaratelja, grafičkog freaka, inovativnog maga, već i svojim novim djelima utjecati posve sigurno utabati put budućim kreativcima koji se još traže, slikaju, sviraju, pjevaju, glume po podrumima i garažama, žive u sjeni i strahuju od izlaska pred oči javnosti.
Ne bojte se. Krila imate, a nebo nitko ne kontrolira nebo.
P.S. Gorane, znao sam što znači 19:14.
