Razgovarao D.Vitanović
Dolazite u Bjelovar održati predavanje od Ramonesa do Jelene Rozge koje će biti sve samo ne obično predavanje. Na koncu, događa se u birtiji. Što će zapravo dočekati sve koji dođu u Oka bar?
Nešto u potpunosti drugačije i to kroz poticaj na razmišljanje i smijeh. Puno glazbe, rezultata istraživanja i objašnjenje kakva je to škola trebala zapravo biti u Hrvatskoj. U tom objašnjenju glavnu ulogu imaju Joe Strummer, Jelena Rozga, Beastie Boys, Miles Davis i Sandra Afrika. Znanost treba komunicirati na različitim mjestima, pa i u ‘birtijama’. Nama znanstvenicima su mjesta gdje se pije pivo posebno draga. Tamo nastaju super ideje. Od mojih bjelovarskih doušnika čuo sam da je Oka bar odlično mjesto za ovakvu stvar.
Veliki ste zaljubljenik u glazbu što je javnosti manje poznato ali ste u sjećanju svima ostali kao bivši voditelj kurikularne reforme. Može li dakle škola bez glazbe ili glazba bez škole, svejedno?
Može, samo onda svi gube. Ovo je predavanje i nastalo kao pokušaj da se pokaže kako suvremena glazba može poslužiti tome da obrazovanje bude zanimljivije i kvalitetnije. Štoviše ta glazba može učiniti školu iskrenijim mjestom u kojem su aktivni i glava i srce, mjestom u kojem se teme otvaraju i argumentirano raspravljaju. Mjestom koje ne služi odgajanju onih koji će se bezuvjetno pokoravati autoritetima i moćnicima.
Reforma je stopirana, naslijedila ju je Škola za život, ali sve to podsjeća na nekadašnji HNOS koji je najavljivan kao veliki iskorak ali je isčeznuo ”po putu ”. Klincima se daju tableti i to je vrhunac priče, a što će oni s s njima?
„Škola za život“ je sitna inovacija sadržaja i po mnogočemu slična je HNOS-u. Oba su pokušaja praćena agresivnim marketingom, a istovremeno su necjelovita i nepripremljena. A što se tiče tableta, moram reći da to odgovara nekim primjerima iz središnje Afrike. Tamo kad, obično diktatori, žele pokazati da nešto rade u obrazovanje kupuju tablete za škole bez da znaju čemu oni služe i što će oni učiteljima i učenicima. E sada po pisanju medija, u Hrvatskoj se čini da će više djece dijeliti isti tablet. To je novost i za Ruandu i Zimbabve. Što će i kako njih četvero koristiti? Kako će taj tablet okrenuti? Tko će ga prstom moći dotaknuti? Puno pitanja o nevažnim i besmislenim pitanjima, a malo stvarnih odgovora na to kako pomaknuti hrvatsko obrazovanje na smislen i održiv način.
Hoće li slušati Rozgu, turbofolk ili Bareta, Štulića, Ramonese?
Neće ništa od toga, a trebali su. I Beatlese, Toma Waitsa, Arsena Dedića, Them Moose Rush, Olivera Dragojevića, Ninu Simone i stotine drugih. Trebali su i čitati suvremene pisce poput Kristiana Novaka, Olje Savičević Ivančević, Margaret Atwood. Čitati suvremene hrvatske pjesnikinje i pjesnike, gledati filmove i o njima raspravljati, kopati zemlju, šivati i kuhati. Ali neće. Još uvijek neće.
Vaš osobni izbor tri izvođača koji bi svatko trebao bar jednom poslušati?
To je najteže pitanje koje netko može postaviti. One koje zanima moj izbor mogu me slušati svakog petka u emisiji Yammatov glazbeni kurikulum na Yammat FM-u. Ipak ako moram nešto izdvojiti onda bi mlada osoba trebala poslušati sljedeće: The Beatles – Here Comes The Sun kako bi razumjela ljepotu ljudskog postojanja, Azra – Sloboda kako bi shvatila da ti ovdje ništa nikada neće biti dano ni poklonjeno, Johnoltrane – Blue Train da razumije da je život struktura, ali i vječna improvizacija, Eric Satie – Gnossienne kako bi doživjeli potpunu čaroliju glazbe te na kraju uspješnu suradnju MC Stojana, Jane i Djanija u pjesmi ‘Pevačica’. Ova je skladba važna kako bi se mladima približilo mentalno stanje Hrvatske 2019. te posebice opisao psihološki profil hrvatskih političarki i političara.
Kako biste ocijenili javni prostor u Hrvata. Jesmo li se uspjeli odmaknuti od partizana i ustaša ili je to uzaludan posao iako smo već u 2019.- toj ?
Nismo se mi uspjeli odmaknuti od mnogo čega. Kukavicima se najlakše boriti u borbama njihovih djedova i pradjedova. Društvo smo koje se cijelo vrijeme neuspješno suočava s prošlošću. U tom ‘suočavanju’ sadašnjost nam nije važna, a o budućnosti se u Hrvatskoj uopće ne raspravlja. U toj našoj bolesnoj opsesiji dopustili smo da propadne ideja moderne zemlje koje gleda prema naprijed. Društva koje se ne boji pokušati. Društva i ljudi koji su sposobni komunicirati i surađivati premda ne misle isto. Ljudi koji će se s tom budućnošću strastveno ‘potući’ i pod cijenu poraza.
Jeste li već bili u Bjelovaru, što znadete o našem gradu?
Bio sam više puta i veselim se novom dolasku. Jako cijenim ljude koji rade u školama u Bjelovaru i okolici. Neki od njih su radili u okviru Cjelovite kurikularne reforme i dali značajan dio sebe u naš zajednički rad. Imam i prijatelje iz Bjelovara s kojima sam studirao i koji me osobno poznaju. Kroz sve njih upoznao sam Bjelovar kao otvoreni grad poštenih i radišnih ljudi koji se znaju zabaviti i šaliti.
