Piše: Dragica Ščrbačić Dragovac, draga suradnica Regionalnog portala Bjelovar.live i čuvarica kulturne baštine
Dragi razredniče, sretan 83. rođendan želi vam vaš prvi 5. B razred
Draga moja čitalačka družino, dragi moji Račanci!
Objava koja slijedi pobudit će vašu pažnju, ona je zapravo rođendanska čestitka omiljenom i poštovanom nastavniku OŠ Ivana Viteza Trnskog, Nova Rača:
MATI POCRNIĆU
(Pavlovac, 22. kolovoza 1943.)
Dragi razredniče, sretan 83. rođendan želi vam generacija 1954., s kojom ste napravili prve korake u prosvjeti, na zahtjevnom i odgovornom putu!
U najljepšim uspomenama ostala su mi trojica učitelja
Ponekad ljudi ne daju dovoljno priznanja i važnosti stjecanju znanja u osnovnim školama, a ja mislim baš obratno, za mene je bilo iznimno važno.
Naime, tijekom svog obrazovanja imala sam puno učitelja (tako ću reći), ali u najljepšim i najdražim uspomenama ostala su mi trojica iz moje osnovne škole. Dragi razredniče, upravo ste vi jedan od njih. Ali idemo redom!
Poslije završetka 4. raz. i pri upisu u 5. raz. 1964./65. bili smo podijeljeni, pa je tako razredništvo u 5. A dobio nastavnik Mirko Zlatić, a nastavnik Mato Pocrnić u 5. B (u koji sam i sama bila raspoređena).
Razred koji je bio ”najgori na cijeloj školi”
Tog trenutka, vi razredniče, kao početnik, niste mogli slutiti da će baš vaš razred biti najnestašniji po disciplini i najgori po ocjenama, i tako sve do završetka osnovne škole.
I kad su mnogi učitelji nerado dolazili u naš razred i uvijek izgovarali meni danas dobro urezane rečenice u sjećanje:
– Najgori ste, najgori na cijeloj školi, kako to da A razred može biti najbolji, a vi najgori?!
Ali, iz vaših usta nikad, baš nikad nisu izašle takve riječi, i još k tome, vi nikad niste ni na koga neugodno dignuli ton.
”Pa ti na satu jedeš jabuku!”
Sjećam se jedne situacije u 7. razredu kada je učenik iz prve klupe na vašem satu izvadio iz torbe jabuku, sagnuo glavu dolje prema klupi i počeo jesti.
Vas je to iznenadilo, nazvali ste ga nadimkom koji smo mu mi kolege nadjenuli, što je pak nas nasmijalo, i rekli uzrujani:
– Pa ti na satu jedeš jabuku!
Tako je izgledala vaša jako uzrujana reakcija. Zapravo ste uvijek bili smireni.
To vrijeme sedmoga razreda sigurno nitko od nas ne može zaboraviti, jer smo bili iznimno složna ”klapa”.
Kako su nam klupe bile poredane u tri reda, mi bismo ih uvijek zbili u hrpu, da bi bolje i lakše jedan drugome mogli šaptati, ili slati riješene matematičke zadatke za vrijeme pisanja školskih zadaća, ili sastavke za vrijeme zadaće iz hrvatskog jezika.
Ali, neki su učitelji tražili, čim bi ušli u razred, da te sve klupe vratimo u tri reda, ali ne i vi.
Prema vama smo uvijek bili slobodni, bez sustezanja smo iskazivali svoje misli i bez straha vam postavljali pitanja ako što nismo znali.
Niste nas gledali samo kroz ocjene
Nikad nas niste forsirali da bi morali imati super, odlične ocjene, već ste u nama gledali neke druge osobnosti, možda ste mislili kako ćemo i mi nestašni jednoga dana biti odrasli ljudi.
Ali onda mi to nismo znali prepoznati, ali smo prepoznali kako ste imali beskrajno puno strpljenja s nama.
Čak niste pokazivali srdžbu niti prema grupi učenika iz našeg razreda koji su se natjecali u tome – koji će imati više jedinica?!
Takvih više sigurno nikada nije bilo u račačkoj školi!
Da, njih nekoliko nije onda upisalo 8. razred. Poslije sam čula da je jedan od njih završio večernju osnovnu školu.
Kad se 7. A htio natjecati s nama
