BUĐENJE KOJE JE UTIHNULO: Kako je bjelovarska Budnica izgubila svoj glas 

Piše: Goran Pauška

Sudionik Budnice u Bjelovaru bio sam prvi put s devet godina, davne 1984., pa smatram da imam pravo iznijeti vlastiti pogled na tu manifestaciju.

Za svakog bjelovarskog motorista Budnica je bila trenutak koji se iščekuje cijele godine — spoj izložbe motora i demonstracije vještina, ali i nečega puno dubljeg – identiteta grada.

Radovan i pravila ulice

Na čelu kolone bio je neizostavni lik našeg djetinjstva, ”milicajac” Radovan. Pazio je na nas, kako nam je kasnije znao objasniti, na svoj osebujan način: tek nakon tri prekršaja napisao bi jednu kaznu.

One su tada bile simbolične, ali su znale uključivati i ”odgojne mjere” — poput vađenja ventila iz guma i guranja motora kući.

Pripreme koje su trajale cijelu noć

Budnica je zapravo počinjala dan ranije. Vozili smo Tomose — Automatic, APN, BT50, Elektronke — uz rijetke Honde i Suzukije. Skidali smo auspuh i prigušivače te ugrađivali sve i svašta, samo da bi zvuk bio glasniji i upečatljiviji. BT50 s auspuhom od kosilice? Naravno. Sve je bilo podređeno dojmu i, budimo iskreni, dječačkoj potrebi da se napravi što veća ”glupost”.

Susjedi su, očekivano, imali malo razumijevanja za takve pripreme. Noć prije Budnice nije se spavalo — trajale su i tehničke i psihološke pripreme.

Neslužbeni start i jutarnji red

U tri ujutro kretao je neslužbeni dio. Okupljali smo se na unaprijed dogovorenim, gotovo tajnim lokacijama, dok je službeni start bio oko pet ili šest sati.

U tom razdoblju ”milicija” nas je znala proganjati jer smo prerano počinjali, a žalbi građana bilo je tada, kao i danas. Oko pet ili šest slijedilo je okupljanje kod gradske benzinske postaje i provjera: registracija, dokumenti, ispravnost.

Radovan bi potom posložio kolonu kako je smatrao najboljim — stariji su pazili na mlađe, vozilo se u redovima po troje.

Ključno pravilo: vožnja po gradu

I ono najvažnije: vozilo se po gradu. Da, po samom centru Bjelovara, ulicama koje su vodile do kuća sudionika.

Nije se izlazilo izvan grada. Zašto?

Zato što je Budnica bjelovarska — ne prigradska, ne regionalna, nego gradska.

1990.: godina zabrane i uhićenja

Sjećam se i 1990., kada je Budnica bila zabranjena. Tada su nas sve pohapsili. Mene su priveli kod Meteorološke stanice — policajac je iskočio iz grmlja, stavio mi lisice, a motor je završio u ”marici”.

Od tri do osam ujutro sjedili smo u postaji, dok nije došao načelnik, održao govor i počeo nas puštati, jednog po jednog, kako se ne bismo ponovno okupili.

Današnja Budnica – izgubljeni smisao

A danas? Današnja Budnica djeluje kao blijeda kopija nekadašnje. Ne znam tko određuje rutu, ali ona nikada nije bila ”po selima”, nego isključivo po gradu.

I ne bez razloga — u gradu je toplije, a pravi odlazak na ”Planinarac” na grah bio je tek oko 10 ujutro, kad zatopli.

Gledajući iz perspektive ”originalne” Budnice, ovo danas teško mogu nazvati istom manifestacijom. Više nalikuje lakrdiji osmišljenoj od strane nekoga tko nikada nije bio dio te priče.

Danas se govori o očuvanju baštine Budnice, ali se nameće pitanje: Tko o tome govori i s kakvim iskustvom?

Zaključak: Budnica mora probuditi grad

Da rezimiramo — današnja Budnica nije probudila Bjelovar. Možda je probudila okolna naselja, ali to nikada nije bio cilj.

Ako nekome smeta buka tog jednog dana u godini, možda bi rješenje bilo jednostavno – neka 1. svibnja 2027. otputuje iz grada. 

A Budnica neka ponovno postane ono što je oduvijek trebala biti — dan kada se budi grad.

Dragi moji Bjelovarčani, Budnica je bila i mora ostati — naša.