Piše: Goran Matejak, audiofil i veliki zaljubljenik u glazbu
Neke vijesti ne pročitamo – one nas udare u prsa kao prvi riff ”Black Sabbatha”.
Vijest da je jučer, 22. srpnja, preminuo Ozzy Osbourne, nije me zatekla kao nešto neočekivano – njegova borba s bolešću bila je javna, teška i dugotrajna.
Ozzy nije bio samo pjevač, on je bio lik iz bajke i noćne more u isto vrijeme, dijete u tijelu demona, princ tame s dušom klauna. On nije bio simbol zla nego simbol slobode da budeš ono što jesi, koliko god to bilo čudno, raščupano, mumljavo, drogirano, prokleto ili božanski smiješno. Njegov smijeh i njegova vriska živjeli su u istom tonu.
A onda je tu Black Sabbath. Bend koji je promijenio glazbu, bend koji je izumio žanr bez namjere da to učini. Bend koji je prvi objasnio što metal stvarno jest – ne brzina, ne virtuozi, ne ljutnja – nego atmosfera. Tjeskoba. Ugnjetavanje. Težina. Strah i ekstaza u istom tonu.
A sada je zauvijek utihnuo. Sad kad više nećemo nikada čuti ”Are you ready to go crazy?” iz njegovih usta, vrijeme je da se vratimo tamo gdje je sve počelo. Da prođemo kroz svaku stanicu ove mračne liturgije zvane Black Sabbath, i kažemo zbogom na jedini način koji znamo – slušajući, pišući i pamteći.
Crna misa i moje uši – kako sam upoznao sabbathovski svijet
Ne sjećam se točno kad sam prvi put čuo Black Sabbath. Ne zato što to nije bio važan trenutak, nego zato što nije izgledao kao trenutak. Bio je to proces, ulazak u atmosferu, širenje nečeg nepoznatog kroz moje tijelo, poput dima koji uđe pod vrata dok spavaš. Nije to bio „klik“ kao kad prvi put čuješ Beatlese pa shvatiš da je to pop savršenstvo.
Nije to bio ni šamar kao kad čuješ Hendrixa i pomisliš da gitara može govoriti. Ne – Black Sabbath je bio nešto drugo. Bilo je to kao da prvi put čuješ vlastiti strah kako svira, ali ti ne želiš pobjeći, nego ga pratiš.
Odmalena sam volio tišinu. Još više sam volio glazbu koja tišinu ne prekida, nego je nastavlja. Glazbu koja ne traži da plešeš, nego da staneš. Sabbath je bio upravo to. Prvi bend koji sam slušao s osjećajem da je nešto iza glazbe. Ne nešto „iza produkcije“ ili „iza teksta“, nego stvarno – iza zvuka, nešto zlokobno, staro, prljavo, stvarno.
Bio je to bend koji nije ni pokušavao biti simpatičan. Koji nije nikad pitao publiku da ga voli. Samo su zasvirali. I ako ti se ne sviđa, idi.
Ako ti se sviđa – bit ćemo ti obitelj.
Moj prvi stvarni susret s Sabbathom bio je vinil koji sam kupio na nekom buvljaku u Splitu, mislim da je to bila kompilacija „We Sold Our Soul for Rock ‘n’ Roll“.
Taj trenutak, kad sam ploču stavio na gramofon, bio je početak nečega što ni danas ne mogu sasvim imenovati. Prva pjesma – „Black Sabbath“ – otvorila je vrata nekom drugom svijetu. Svijetu gdje gitare nisu svirale pjesmu, nego su zvale na obred. Gdje je bubanj bio srce u panici. Gdje je bas bio zveckanje lanca u podrumu. A onda je došao glas. I ništa više nije bilo isto.
Ozzy Osbourne ne pjeva kao što drugi pjevači pjevaju. On nije imao glas u klasičnom smislu. Nije imao dubinu Coverdalea, tehniku Gillana, ni karizmu Plantovu.
Ali imao je nešto što nitko od njih nije imao – neposrednost. Kad Ozzy pjeva, ne čuješ interpretaciju – čuješ njega. Njegovu zbunjenost, njegov strah, njegovu ekstazu, njegovu dječačku ludost. On nije ni znao što sve pjeva. I baš zato mu vjeruješ.
Za mene, Sabbath nije bio samo glazba – bio je i prostor. Zvuk koji te zagrne kao olovno nebo. Nešto sporije, dublje, manje otvoreno nego sve ostalo. Bili su protuteža svemu što je 70-ih bilo šareno, veselo, razigrano.
Dok su drugi slavili slobodu, Sabbath je pjevao o njezinoj cijeni. O smrti, ratu, bolesti, usamljenosti, o paklu koji ti dolazi tiho. U sabbathovskom svijetu, i ljubav je bila opasna. I snovi su imali zube.
I što sam bio stariji, to sam ih bolje razumio. Kad si klinac, svi govore da glazba liječi. Ali kako stariš, počinješ cijeniti i glazbu koja ti ne nudi izlaz, nego društvo. Glazbu koja ne glumi utjehu, nego ti kaže:
„Da, i meni je grozno.“ Sabbath je bio taj bend. Oni nisu pokušavali biti pozitivni. Nisu pisali pjesme za radijske top liste. Njihove pjesme su bile kao spisi s nekog groblja, kao dnevnik čovjeka koji zna da sutra neće biti bolje, ali ipak zapisuje.
Zato i ne čudi da sam ih uvijek slušao kad sam bio sam. U sobi. Noću. S pločom. Bez telefona, bez svjetla. Sabbath se ne sluša usput. Sabbath se prima.
Sabbath ti se ureže. I onaj tko ih jednom primi – ostaje zauvijek obilježen. Ne kao fan, nego kao brat u tami. Kao onaj koji razumije šapat u pozadini rifova. Ozzy nije pjevao za publiku. Pjevao je za nas koji se ne uklapamo. Koji imamo tihe užase. Koji prepoznajemo zvuk panike pod distorzijom.
I sad, kad je otišao – sad kad je njegov glas utihnuo zauvijek – osjećam ne samo tugu, nego i odgovornost.
Jer dok god ja mogu staviti „Master of Reality“ na gramofon, dok god mogu nekome pokazati „Symptom of the Universe“, dok god mogu reći „Ozzy je bio moj učitelj tame“ – dotad Ozzy nije mrtav. Dotad Sabbath još traje.
Zato ovaj tekst nije samo recenzija. Ovo je put kroz moj život, mapiran njihovim albumima. Ovo je hodočašće sabbathovskim krajolicima. Ovo je moj osobni pokušaj da se oprostim. I zahvalim.
Za sve te noći. Za teške rifove. Za strah koji me naučio da sam živ.
Za čovjeka koji nije znao pjevati, ali je znao što se nalazi iza glazbe.
BLACK SABBATH (1970)
Prva misa. Prva kap crne kiše. Početak svega.
Zamislite album koji počinje kišom, gromovima i najsporijim, najtežim rifom ikad odsviranim na Gibson SG-u. Zamislite kako ste 1970. i slušate ovo bez konteksta. Šok. To nije hard rock. To nije blues. To nije ni jazz ni eksperiment. To je nešto posve drugo – mračno, zlokobno, gotovo demonsko. Naslovna pjesma – „Black Sabbath“ – definira što je „doom“. Ozzy ne pjeva nego vrišti: What is this that stands before me? – i mi se treskamo zajedno s njim.
Ostatak albuma još uvijek nosi tragove blues korijena, ali pjesme poput „N.I.B.“, „The Wizard“ i „Behind the Wall of Sleep“ jasno pokazuju da je ovo nešto novo. Iommi je već tada izumio način da rif ne bude samo pratnja nego glavni lik. Geezer Butler ispisuje tekstove koji zvuče kao da su zapisani na zidovima samostana u paklu, a Bill Ward bubnja kao da pokušava istjerati duhove.
Ovo nije samo debi album. Ovo je rođenje. Svijet nakon ovoga više nije isti.
PARANOID (1970)
Drugi album iste godine – i već klasik.
Teško je zamisliti da su „War Pigs“, „Iron Man“ i „Paranoid“ nastali u istom trenutku kao i „Planet
Caravan“. Tolika širina zvuka i emocije unutar jednog albuma teško se može naći i danas. „Paranoid“ je slučajno napisana pjesma, doslovno u zadnji čas – a postala je njihova najpoznatija stvar.
Ozzy ovdje pjeva kao opsjednuti propovjednik. Njegov glas još nije „metal“ – to će postati kasnije – ali je već vizija: bez patetike, bez stila, samo sirova emocija. Gitare su tvrđe, produkcija jasnija, a osjećaj opasnosti prisutan cijelo vrijeme. To je ratni album bez rata, distopijski manifest jedne generacije koja gubi iluzije i ne želi nikakvu utjehu.
MASTER OF REALITY (1971)
Najteži, najspušteniji, najdublji.
Tu se metal prvi put potpuno definira. Iommi spušta žice, tonovi postaju deblji od katrana. „Sweet Leaf“ je ljubavno pismo marihuani, ali i hvalospjev slobodi. „Children of the Grave“ je revolucija. „Into the Void“ – to nije pjesma, to je crna rupa.
Ozzy zvuči kao prorok. Njegov glas sada je stabilniji, jasniji, ali ne manje sablastan. Album je kratak, ali bez ijedne slabe točke. Da postoji „Biblija metala“, ovo bi bio njezin Stari zavjet.
VOL. 4 (1972)
Eksperiment. Koka. Zbunjenost. Genijalnost.
Album koji bend umalo nije preživio, ali je iz njega izvukao glazbu kao iz delirija. Pjesme su duže, čudnije, ima više klavira, više akustike. „Changes“ je najranjivija Ozzyjeva izvedba ikad. „Snowblind“ je himna kokainske paranoje. „Supernaut“ i „Cornucopia“ su među najboljim rifovima koje su ikad napisali.
Volim ovaj album jer je neuredan. Jer je ljudski. Jer pokazuje da i bogovi padaju, i to spektakularno. Ali uvijek sviraju do kraja.
SABBATH BLOODY SABBATH (1973)
Remek-djelo. Koncept. Drama.
Ovdje su pokazali da su više od rifova. Kompozicije su složenije, produkcija bogatija, aranžmani sofisticiraniji. Naslovna pjesma je eksplozija, a „A National Acrobat“ i „Spiral Architect“ filozofske su balade o postojanju, smrti i duši.
Ozzy nikad nije zvučao tako moćno. Iommi nije samo gitarist – on je arhitekt zvuka. Geezer piše stihove koji nadilaze žanr. Ovo je prog-metal prije nego što je postojalo ime za to.
SABOTAGE (1975)
Bijes. Paranoja. Vrhunska glazba.
Ovdje bend snima usred sudskog procesa protiv bivšeg menadžera. Nervi su napeti, ali glazba blista.
„Symptom of the Universe“ je pretpotopni thrash. „Hole in the Sky“ je zid buke. „Megalomania“ – to je psihološka drama.
Volim „Sabotage“ jer se čuje koliko su bili iscrpljeni, ali nikad kreativniji. Jer su bol pretvorili u snagu. To je sabbathovski koncept do srži.
TECHNICAL ECSTASY (1976) & NEVER SAY DIE! (1978)
Pad i kraj.
Ovi albumi imaju svoje trenutke – „Dirty Women“, „Air Dance“, „Junior’s Eyes“ – ali gube sabbathovski identitet. Previše eksperimenta, premalo duha. Ozzy je tada već bio više odsutan nego prisutan. A 1979. dolazi konačni raskid.
Ozzy nakon Sabbatha – solo karijera i život na pozornici
Kad je Ozzy 1979. izbačen iz Black Sabbatha, većina ga je otpisala. Bio je iscrpljen, uništen alkoholom, kokainom, tabletama i tugom. I ne zaboravimo – izbacili su ga iz benda koji je već tada bio sinonim za kaos. Kako je moguće da je on bio „previše“ i za njih?
Ipak, ono što je uslijedilo nitko nije mogao predvidjeti – ne samo da se Ozzy vratio, nego je stvorio novu karijeru, jednako moćnu, ako ne i moćniju od sabbathovske. To nije bio povratak. To je bila renesansa.
“Blizzard of Ozz” (1980.) nije samo solo debi – to je statement. “Crazy Train” je nova himna generacije koja ulazi u 80-e zbunjena, uplašena, ali nabrijana. “Mr. Crowley” spaja okultizam s glam rockom. Randy
Rhoads, genijalni gitarist kojeg je Ozzy pronašao, postaje njegov novi Iommi – ne kao zamjena, nego kao saveznik. Na toj ploči Ozzy ne pokušava biti Sabbath – on je Ozzy, s novom estetikom, novom boli, novom slobodom. A opet, isti osjećaj tjeskobe ostaje. Samo sada kroz drugačiji filter.
Slijede “Diary of a Madman”, “Bark at the Moon”, “The Ultimate Sin”, “No Rest for the Wicked”, i meni osobno najdraži “No More Tears”. Taj zadnji ima sve – grandioznost, tugu, melodiju, i onu poznatu ozzyjevsku toplinu koja izlazi kroz tamu. Pjesme poput “Mama, I’m Coming Home” otkrivaju njegovu ljudskost. “Road to Nowhere” je himna izgubljenima, a cijeli album zvuči kao testament čovjeka koji zna da se kraj približava – ali nije spreman još stati.
Kad glazba postane legenda
Ozzyjeva solo karijera nije bila ni bolja ni lošija od Sabbath dana. Bila je drugačija.
Bila je dokaz da čovjek kojeg su svi otpisali može ponovno roditi vlastiti mit. Da nije samo sabbathovski kontekst stvorio Ozzyja – nego i obratno. On je sam sebi postao žanr.
I zato, kad mislim na Ozzyja danas – ne mislim samo na Sabbath. Mislim na sve te solo albume, na plakate u sobi, na MTV, na njegov reality show koji sam gledao krišom jer me bilo sram da mi je zabavan.
Mislim na Randyja, na Zakka Wyldea, na te beskonačne vikend dane kad sam s pločom u ruci pokušavao dokučiti što to Ozzy zapravo govori.
I ne treba sve shvatiti. Dovoljno je da čuješ ton. Vibraciju. Onaj drhtaj u glasu koji ti kaže – nisam savršen. Ali sam tu. I još uvijek sam živ.
A sada kad više nije, još više mi je živ.
Posljednji čin: Ispraćaj s pozornice
Bio sam svjestan da Ozzy više ne može stajati na pozornici kao prije. Godinama je najavljivao povratke, turneje, pa ih otkazivao. Tijelo mu je govorilo da stane, ali duh nije znao što to znači. Čovjek koji je preživio gotovo nemoguće – avione, nesreće, droge, alkohol, bolest – bio je sve slabiji, ali nikad manje Ozzy.
Zato je ono pojavljivanje od prije desetak dana, na oprostu od publike u Birminghamu, njegovom rodnom gradu, bilo više od gesta. Bio je to pravi ritual zatvaranja kruga. Doveden na pozornicu, fizički krhak, ali očiju punih vatre, još je jednom podigao ruku u znak pozdrava. Gomila je urlala, a on je gledao publiku kao da zna – ovo je to. Nije pjevao. Nije trebao. Samo je stajao u tišini, možda posljednji put.
I bilo je dostojanstveno. I bilo je moćno. Jer pravi frontmen ne mora ni otvoriti usta da bi rekao sve. Bilo je to kao da sabbathovski rif, onaj prvi iz „Black Sabbath“, još jednom zaori iz njegovih očiju – tamno, teško, istinito.
Taj trenutak – taj posljednji pogled s pozornice – sad mi je urezan u pamćenje možda čak jače od svih koncerata, albuma, intervjua. Jer to nije bio kraj karijere. Bio je to kraj priče koju je on sam utjelovio: o preživljavanju, o vjeri u glazbu, o moći da nas i najslabiji trenuci čine vječnima ako su iskreni.
Ozzy nije umro jučer. On se već prije deset dana poklonio svima nama – a sada je samo zatvorio vrata.
Tišina poslije Sabbatha – in memoriam Ozzy Osbourne
Nisam bio pretužan kad je umro Lemmy. Pogledao sam prema nebu, klimnuo glavom i rekao: „Tako treba.“ Kad je Bowie otišao, sve se činilo kao umjetnički čin, kao posljednji performans.
A kada je otišaoKurt Cobain, osjetio sam da se zatvorilo jedno krilo moje duše, onaj mrak iz 90-ih.
No kad sam jučer pročitao da je preminuo Ozzy, nešto je u meni popustilo. Nisam ni znao koliko me još drži. Nije to samo smrt jednog glazbenika. To je smrt jednog principa postojanja.
Smrt figure iz djetinjstva, adolescencije, zrelosti. Smrt glasa koji je bio toliko drugačiji da je postao vlastita boja.
Ozzy je bio više od glasa Black Sabbatha. On je bio rezonator svih naših strahova i fantazija. Bio je klaun i svećenik, dijete i vampir, idiot i prorok. Čovjek koji nije znao teoriju glazbe, ali je znao kako da ti glasom razvuče utrobu. Njegova karijera – i život – djelovali su kao da ih je napisao neki punk Shakespeara s crnim humorom i LSD-jem umjesto tinte.
Bio je srce benda koji je redefinirao što glazba može biti kad više ne pokušava biti lijepa. Sabbath nikad nije bio lijep. Bio je istinit.
Pokušavam zamisliti svijet bez Ozzyja, i ne ide mi. Jer Ozzy je, na čudan način, bio konstanta. I kad nije pjevao, bio je tu. Njegova figura, njegovo mumljanje, njegovi gafovi, njegovi pogledi, njegov smijeh, njegova vječna zbunjenost koja je krila jednu duboku, tragičnu svijest.
On je uvijek znao koliko je blizu ponora. I zato se uvijek smijao.
I zato je bio – i ostao – voljen.
Znam da je teško objasniti mlađima što je Black Sabbath značio. U vremenu kad je sve dostupno, kad sve zvuči kao nešto drugo, Sabbath je bio prva stvar koja je zvučala kao ništa drugo. Prva stvar koja je odabrala tamu. Ne iz poza, ne iz marketinga, nego jer nije bilo drugog puta. Sabbath je bio odgovor na industrijsku pustoš Birminghama, na amputirane prste Iommija, na socijalnu depresiju, na nuklearnu paranoju. Bio je poziv da se pogledaš u ogledalo i ne pobjegneš.
Maleni dućan s vinilom u Zagrebu
Sjećam se jednog trenutka kad sam bio u Zagrebu, u onom malom dućanu s pločama koji više ne postoji.
Našao sam originalno jugoslavensko vinil izdanje „Master of Reality“. Kad sam stavio slušalice i čuo uvodne udarce „Sweet Leafa“, osjetio sam da stojim usred vlastite mladosti. Kao da sam se teleportirao u vlastitu sobu s 14 godina, s postavom benda koju sam gledao samo na slikama. Tada sam znao – ovo nije glazba za trenutak. Ovo je glazba za cijeli život.
Ozzyjeva smrt nije kraj. Njegova smrt je podsjetnik. Podsjetnik da su prošla vremena bila stvarna. Da su osjećaji bili stvarni. Da glazba koju smo voljeli nije bila iluzija. I da sve što smo mi postali, na neki način, ima korijen u tim pjesmama, tim rifovima, tom jezivom glasu koji je pjevao o vragu, smrti, ratu, ljubavi, ludilu.
Zato neću “cmizdriti” više. Neću ni tugovati. Stavim „Black Sabbath“ na gramofon, sjednem, gledam u onu sablasnu crkvu na omotu, i kažem: Ovo si ti, Ozzy. I ti nikad nisi otišao. Samo si postao ono o čemu si cijeli život pjevao. Duh. Glas u mraku. Zvuk iza zavjese stvarnosti.
I zato – kad me netko jednom upita zašto još uvijek kupujem ploče, zašto slušam te stare bendove, zašto mi Sabbath znači više nego pola života – odgovorit ću:
Jer jedan čovjek s mutnim pogledom, križem oko vrata i smiješkom djeteta u tijelu luđaka – naučio me da u tami ima glazbe.
Crna misa nikad ne završava. Samo mijenja oblik.
Ozzy, hvala ti. Vidimo se kad zagrmi.
