Dirljivo pismo male Bjelovarčanke o Miši Kovaču: ”Deda moj, ne brini, Mišo nije otišao samo tako”

Neke ljubavi ne poznaju godine. Neke pjesme povezuju generacije, a neke uspomene ostaju zauvijek.

Upravo takvu priču, iskrenu, toplu i nevjerojatno emotivnu, napisala je Petra Pavlinić, učenica 4.a razreda iz Bjelovara.

Petra je velika obožavateljica legendarnog Mate Miše Kovača, a ljubav prema njegovim pjesmama prenio joj je njezin djed.

Imala je samo četiri godine kada joj je prvi put pustio Mišin veliki hit ”Svi pjevaju, a ja ne čujem”.

Od tog trenutka, kako sama piše, Mišine pjesme postale su dio njezina odrastanja, obiteljskih okupljanja, Božića i proslava.

No, njezin sastav pod naslovom ”Mišo, moj djed i ja” puno je više od priče o omiljenom pjevaču.

To je priča o posebnoj vezi unuke i djeda, o glazbi koja ih povezuje i uspomenama koje se ne mogu izbrisati.

Petrin sastav prenosimo u cijelosti, upravo onako kako ga je napisala, bez ispravljanja njezinih riječi.

Jer upravo u toj dječjoj iskrenosti leži njegova najveća vrijednost. (ika)

Mišo, moj djed i ja

Piše: Petra Pavlinić, 4.a razred

Nažalost, hrvatska zvijezda Mate Mišo Kovač je preminuo. Moja obitelj se rastužila na te vijesti. Ali, imam i ja neka sjećanja u vezi sa Mišom. Sjećam se kada mi je djed po prvi put pustio Mišu.

Točno se pjesme sjećam: Svi pjevaju, a ja ne čujem. Imala sam samo 4 godine, ali mi se svidjelo. Više od nekih crtića. Od tada sam zavoljela Mišu. Svaki dan, Božić, svaka Nova godina, uvijek Mišo.

Djed bi mi uvijek pustio glas na Mišine hitove poput: Svi pjevaju, a ja ne čujem, Ostala si uvijek ista, Na tvojoj ruci prsten, Ako me ostaviš, Poljubi zemlju i još puno njih.

Ponekad bi i ja sa njim zapjevala. Suze bi mu tekle na Mišine pjesme, ali od sreće.

Uvijek sam vidjela neko svjetlo mladosti u njegovim očima kada bi pjevao Mišine hitove. Kada bi moj djed pjevao, nije samo to bio glas.

To su bili tonovi iz duše, značajne riječi i, najbitnije: sve je to bilo iz njegovog srca.

Njegov 70. rođendan, svi smo bili obučeni u Mišine majice. Sjećam se toga dana. Lagana svjetla, Mišini hitovi, glasovi, smijeh, djeca, igranje, obitelji, i nešto što je meni probudilo sretne osjećaje: moj nasmiješeni djed.

Tog njegovog osmijeha se točno sjećam: skoro zatvorene oči, zubi vidljivi i stvarno se vidjelo da je to stvarno iz dna duše.

Ali, da se vratimo u sadašnjost. Te žalosne vijesti su mojeg djeda stvarno udarile u srce.

Pričala sam sa njime, zapravo je i malo bolje.

Ali deda moj, ne brini, nije Mišo otišao samo tako.

I ostavio je nešto. Poput: pjesama, kazeta, kitica, glasove prekrasne i također lijepe tonove, povijest za našu malu državu, ali i nešto najbitnije: prekrasna sjećanja.

Petra Pavlinić, 4.a — 4. 11. 2026.