Piše: Ivan Karačony (ivankaracony@gmail.com)
Na dodjeli plaketa Restaurant Croatica i predstavljanju prestižne knjige ”100 vodećih hrvatskih restorana i njihovi specijaliteti 2025/26.”, Hrvatska je još jednom pokazala da zna prepoznati vrhunsku gastronomiju.
U društvu biranih restorana našla su se tri s područja Bjelovarsko-bilogorske županije: Terasa i Little Italy Pub iz Daruvara, te Kod Bake iz Garešnice.
I tada dolazi – tišina.
Jer najveći grad županije, Bjelovar, nije dao niti jednog predstavnika. Ali niti jednog.
To nije nezgoda. To je simptom. I to ozbiljan.
Ovo je više od kulinarskog podbačaja
U gastronomskom smislu, ovo je potpuni poraz jednog grada.
Bjelovar je, objektivno, veći i prometniji od Daruvara i Garešnice zajedno, a ako je suditi prema spomenutom izboru, ispada bezvoljniji, neinspiriraniji i inertniji.
U trenutku kad manji gradovi kultiviraju restoransku scenu koja ulazi u nacionalni vrh, ispada da Bjelovar koji je statistički, demografski i prometno daleko bolje pozicioniran, nije u stanju proizvesti niti jedan restoran koji bi zadovoljio kriterije struke i gostiju.
To nije samo pitanje hrane. To je već i pitanje ambicije.
U čemu je problem?
Iskreno? U kombinaciji svega što vodi do prosjeka, od ugostitelja bez vizije koji više ulažu u stolnjake nego u tanjur, preko kuhara koji ne znaju ili ne žele izaći iz arhaične matrice ”šnicl-pomfrit-pohano” pa sve do lokalne publike koja ne traži stepenicu više pa ju, eto, niti ne dobiva.
Bjelovar ima i chefove i prostor i tržište.
Bjelovar ima vrhunskog svjetskog chefa – gospodina Branka Ognjenovića, akademika kulinarstva, nositelja titule World Master Chef, a isto tako ima i mlade, ambiciozne chefove.
Na pamet mi odmah padaju chef Tibor Valinčić, najmlađi hrvatski kuhar s Michelinovom zvjezdicom koji radi u poznatom zagrebačkom restoranu Dubravkin put, kao i perspektivni chef Nikola Vučković koji je nema dugo stigao u bjelovarski Zeppelin.
Kada bi se napravio jedan okrugli stol, o stanju, ali i smjeru u kojem bi trebala ići bjelovarska gastronomija, njih bi se moglo puno toga pitati…
Restoranska ponuda kao ogledalo grada
Znamo da restoran nije samo mjesto za objed.
On je odraz identiteta grada – njegove otvorenosti, rafiniranosti, kreativne energije.
Ako Bjelovar danas nije u stanju proizvesti niti jedan restoran koji bi zadovoljio kriterije Gastronauta, ako ne zna ispričati niti jednu autentičnu priču kroz tanjur, ako ne zna privući znatiželjnog ni ozbiljnog gosta, tada se ne radi o slučaju, već o kulturi prosječnosti.
Zašto Daruvar i Garešnica mogu, a Bjelovar ne?
Odgovor je vrlo jednostavan.
Zato što investiraju u ljude, u priču, u atmosferu.
Zato što ondje očito postoje restorani koji znaju da je gastronomija više od posluživanja hrane.
U Daruvaru i Garešnici se, očito, više vjeruje u strast.
U Bjelovaru? Vjerojatno više u naviku.
Dragi ugostitelji, vrijeme je za buđenje
Ne pišem ovo da bih napadao, već da konstruktivnom kritikom pozovem domaće ugostitelje na buđenje.
Svi jako dobro znamo da Bjelovar ima nevjerojatan potencijal. Ima infrastrukturu, a itekako ima i ljude.
No, mora prestati živjeti u samozadovoljnom uvjerenju da je ”dovoljno dobro” zaista i dovoljno.
Nije. Dovoljno dobro je odavno zaboravljeno.
Bjelovar nije zaboravljen jer je malen, već je jednostavno nevidljiv na nacionalnoj gastronomskoj sceni.
A lokalna gastronomska scena koja ne želi biti viđena zaslužuje točno ono što je i ovog puta dobila – izostanak s popisa najboljih.
